Šokantno pismo Dragana Kobiljskog, oca djevojčice koja je ubijena u OŠ “Vladislav Ribnikar”, objavila je na društvenim mrežama.
Cijelo pismo nam se šalje:
Kako treba živjeti i razmišljati? Zašto nas nazivaju roditeljima djece “žrtve”? Naša djeca su ubijena (streljana, likvidirana) sa vrlo jasnom namjerom, planom i željom za fatalnim ishodom. Ništa se nije dogodilo slučajno; samo su neki od njih slučajno spašeni. Kako roditelji ubijene djece uopće žive, dišu i postoje? Kako izgledaju djetinjstvo i adolescencija braće i sestara i kako stare bake i djedovi? Koje su traume preživjelih i životi ranjenih?
Koliko je stvarnih svjetova uništeno?
Je li ovo popravljivo? – Ne! Mogu li se mladi vratiti? Ne smem!
I da li je potrebno utvrditi ko je odgovoran za ovaj zločin? – To je ključno! Nešto ovako ne smije se dogoditi ni u jednom trenutku u budućnosti.
Ni jedan od nas nije usamljenik u ovom svijetu, a posebno u “onom” svijetu, i niko ne pokušava da bude, međutim da zlo ne ostane samo zlonamjerno, u osnovi treba izvući primjer iz ove nesreće.
Osiguranje rizika i zakonite discipline ne obuhvata našu prosudbu. To je primjer uvjerenja društva da je loše ponašanje neprihvatljivo i da ga treba kontrolisati.
Ni pomirenje ni pomilovanje ne donose oproštenje, niti bi bilo dobro da se za to pomiješa.
Iskreno pokajanje će biti prihvaćeno od Boga; naš oprost će nam omogućiti da nastavimo živjeti svoje živote bez ljutnje ili ljutnje; a podnošenje odgovornosti i izricanje kaznenih mjera imaju za cilj uspostavljanje i njegovanje normi ponašanja koje su društveno prihvatljive.
Još nismo stavljeni na kušnju, niko nam nije tražio oproštaj, niko se nije grlio ili plakao sa nama zbog fotografija ili tela naše ubijene dece. Kažu da ih boli gledati, ali nam pokušavaju reći da je sve u redu:
– oružje dostupno djetetu u kući – ne bi trebalo biti u redu – ignorisanje savjeta roditelja o neophodnoj psihološkoj podršci i detaljnom pregledu djeteta zbog “krize svijesti” – ne bi trebalo biti u redu, jer je rezultiralo prikrivanjem slučaj djeteta koje je zaista trebalo liječiti – promjena smjene i odjeljenja bez ijednog pisanog traga u formi Zahtjeva/Zahtjeva i odobrenja, gdje će biti navedeni jasni razlozi za preduzimanje takvih mjera i
Trebalo bi nastaviti s objavljivanjem komentara o zločinu, sudskom procesu i nama i našoj ubijenoj djeci. Trebalo bi i dalje objavljivati javno dostupne video snimke na kojima su naša djeca smještena u kamion sa crnim vrećama. Trebalo bi i dalje gledati fotografije naše ubijene djece i vraćati se utješno i sa zahvalnošću na posljednje poljupce i dodire u Gradskoj kapeli, gdje smo čak imali priliku da ih posljednji put vidimo kako spavaju…da progutamo suze, potisnite naše vapaje, jer su nam ruke bile poluprazne. i da podnesemo našu patnju. Svjesni smo da niko “osim” zločinca nije “želio” da počini zločin, ali loše ponašanje je glavni faktor u ovoj tragediji bez presedana.
Minimum na koji društvo, koje teži da bude bolje, ima pravo je spremnost da prihvati odgovornost za svoje postupke.