Stankovići iz Leskovca su dosta radili i zaradili u Njemačkoj, a nevolje su krenule kada su se u poznim godinama vratili u Srbiju.
S. Cvetković iz Leskovca sa suprugom je 40 godina radio u Njemačkoj, a u poznim godinama riješio je da se vrati u rodno mjesto, gdje će provesti ostatak života. Porodična ljubav je cvjetala, sve je bilo idilično, dok S. Cvetković nije umro i to samo mjesec dana po povratku u Srbiju. Bio je dobrog zdravlja, ali je godinama bolovao od demencije.
I baš kada je zaboravnost uzela maha, sinovi su dobili ugovor o doživotnom izdržavanju, iako je u stvarnosti bilo obrnuto, odnosno, S. Cvetković i njegova supruga su izdavali svoju djecu čak i u poznim godinama. U ugovoru S. Cvetković svojim sinovima na ravne časti poklanja svu nepokretnu i pokretnu imovinu.
“Tako se radi svuda. Ako neko želiš da isključiš iz nasljedstva, napišeš doživotni ugovor o izdržavanju koji je skoro pa neoboriv na sudu. U ovom slučaju namjera je vjerovatno bila da se onemogući da i sestra nešto nasljedi od imovine roditelja”, objasnio je tada advokat Igor Stamenković.
I ništa tu ne bi bilo tragično, mada jeste egoistički i neshvatljivo što se potomak ženskog pola nije naveo u ugovoru makar s jednim jorganom, “tuđa kuća”, kako Leskovčani i južnjaci nazivaju žensku djecu.
Ono što jeste više nego tragično i čak i advokatima i socijalnim radnicima čudno jeste da se u tom ugovoru ni jednom rječju nije pomenula supruga autora ugovora. Čudno je još i to što ispod ugovora nema njenog potpisa, jer je veći deo poklonjene imovine stečen u braku Cvetkovića.
“Ovakav ugovor do sada nisam vidio, zapravo jesam jer je šablonski, ali je neshvatljivo da ispod njega ne stoje oba imena roditelja i krajnje nekorektno što je suprug izbacio suprugu iz jednog vida testamenta budući da su imovina zajednički sticali, a po našim pouzdanim saznanjima, riječ je o braku koji je bio solidan i o supružnicima koji su bili veoma privreženi”, pričao je u to vrijeme socijalni radnik koji je posredovao u ovom slučaju.
Supruga S. Cvetkovića objasnila je prošle godine za Jugmediu da su dvije kuće koje su u startu namijenjene sinovima sazidane u istom porodičnom dvorištu i kompletno opremljene njenim i novcem njenog supruga, jer u to vrijeme nijedan sin, ni njihove žene nisu radile.
“Pored kuće starijeg sina za sebe smo sazidali manji objekat koji se lijepio uz tu kuću. Nije to bilo nešto veliko – mali hodnik, kuhinja, kupatilo, dnevna i spavaća soba. Nije nam više trebalo, da budemo sami, da ne dosađujemo djeci kad dođemo da živimo u Srbiji”, rekla je tada supruga S. Cvetkovića, koja nije željela da otkrije identitet.
Vraćali su se iz Njemačke u Leskovac, kako je navela, sa zebnjom jer su se duže vrijeme osjećali da se sinovi i snahe ne raduju njihovom povratku, spremnim dvije godine.
“Moj suprug nije bio 100 odsto dementan. Zaboravljao je ono što je bilo prije godinu dana, a pamtio ono što se danas dešavalo, od jutra do večeri. Normalno smo komunicirali. Međutim, ja nikada od njega nisam čula da je svu našu imovinu poklonio sinovima. Sjećam se da je govorio da kćerka nema tu šta da traži, ali vjerovala sam da toliko ima pameti da ništa ne poklanja dok smo živi, iako su nas sva naša djeca i unuci poštovali kada bismo po mjesec, mjesec i po dana proveli ljeti u Srbiji . Nismo, čak, nisu koristili jedne naše prostorije već bismo se stacionirali kod starijeg sina po njegovoj želji”, pričala je žena od 80 godina.
S. Cvetković je bolovao kratko. Umro je u snu, bez bolova, ali je to za njegovu suprugu bio veliki udarac jer su skoro 60 godina proveli zajedno.
Još se od tog šoka nije oporavila, atmosfera u kući, a za početak živjela je u kući starijeg sina, postala je nepodnošljiva.
“Ja nisam zdrava kao što je bio moj suprug. Bolešljiva sam. Imala sam nekoliko operacija i hodam sa štapom, a imam i hroničnu astmu. Mojoj snahi je najprije počelo da smeta što često noću odlazim do toaleta. Šuštala joj je voda pa nije mogla da spava. Smetao joj je moj noćni kašalj. Kako mi kuća nije bila dobro poznata, a sijalice nisam smjela svuda palim, često bi umjesto u moju sobu ušla u drugu i u mraku lupila u nešto pa ili ga oborila ili polomila. To je, do tada izuzetno ljubaznu snahu dovodilo do ludila. U pola noći bi nastajao haos. Umjesto da me uhvati za ruku i odvede u sobu, ona mi se drala, ludovala, klela, psovala. Nisam znala šta me je snašlo. Pa, zar ja, gazdarica, domaćica koja sam sve ovo stekla radeći i tegleći po njemačkim fabrikama, da doživim u svojoj kući, mislila sam i pitala sam se i u sebi i glasno”, prisjeća se.
Kaže da su snaha i unuk bili kao stražari oko nje i da nisu dozvoljavali da dodirne čak ni česmu, da popije čašu vode. Sedmicu dana od smrti supruge, napravio je da joj ostane u jednoj sobi i da se ne izilazi iz nje bez njihove dozvole.
“Donosili su mi da jedem, bacali predamnom kao na kuče i stavljali bokal sa vodom”
Kako je vidjela da je đavo odnio šalu, počela je da se buni, najprije se okrenula snahi, pa unuku, pa sve