Očuh je prihvatio mene i brata kao svoju djecu od prvog dana, i već 15 godina imamo odličan odnos s njim.
Nedavno sam slučajno čula kako razgovara s mojom mamom i nakon toga sam se jako emotivno slomila. Rekao je da je svjestan da nije naš biološki otac, ali da ga smeta kad ga ljudi podsjećaju na to.
Ta rečenica me potresla do srži, jer sam shvatila da mu nikada nisam pokazala koliko mi znači njegova ljubav i podrška.
Sjećam se situacije prije desetak godina kada je želio da nas službeno usvoji i da nam da svoje prezime, ali ja sam odbila jer sam mislila da bih time povrijedila svog biološkog oca, iako me on rijetko viđao. Sada shvaćam da sam možda pogriješila jer sam vjerojatno povrijedila čovjeka koji nas je odgajao. Nikada nismo razgovarali o tome, ali vjerujem da je tako.