“Radim kao taksista u Novom Sadu i nedavno mi se dogodilo nešto što me natjeralo na duboko razmišljanje. U auto je ušla mlada djevojka, prava dama. Bila je klasično i elegantno obučena, s blagim i nenapadnim mirisom parfema. Njegovana plava kosa, suptilna šminka, blistava koža, osmijeh i sjajne oči – izgledala je savršeno.
Razgovarali smo kratko; bila je kulturna i odmjerena. Kada je izlazila, skromno me pitala da li dobro izgleda jer ide na važan sastanak. To pitanje me zateklo i navelo na razmišljanje – kako je moguće da je osoba takvog izgleda nesigurna? Šta joj prolazi kroz glavu? Koliko često ne vidimo sebe onako kako nas drugi vide? Koliko su naši unutrašnji doživljaji i vizuelna stvarnost nepovezani?
Shvatio sam koliko smo svi lomljivi i ranjivi, bez obzira na to kako izgledamo. Čak ni savršen fizički izgled ne pruža sigurnost onima koji ga posjeduju. Možda griješim, ali morao sam ovo podijeliti jer me duboko potreslo i natjeralo na razmišljanje.”