Dovoljno je znati da je Goli otok bio zatvor kojim su upravljali zatvorenici da biste shvatili razmjere mučenja koja su se tamo događala.
Na Golom otoku, uz obalu današnje Hrvatske, bio je Titov najozloglašeniji politički zatvor. Budući da su u njemu radili zatvorenici, ovaj otočni zatvor, koji je postojao od 1949. do 1956. godine, ne sliči niti jednom drugom modernom zatvoru.
Kroz prisilnu psihološku reedukaciju, zatvor je imao zadatak preobraziti zatvorenike. Ljudi koji su prošli Goli otok više nisu mogli živjeti.
A kada je sve počelo?
Zatvorenike, od kojih većina nije imala pojma koji je njihov “grijeh”, na otok će odvesti tajna policija. “Doček” na Goli otok, prema riječima sugovornika, usporediv je s paklom.
Zatvorenik je prošao kroz proces poznat kao “vrući zec”, što je značilo da je morao proći kroz barikadu zatvorenika koji su ga tukli. Zatvorenik bi kasnije trebao odrediti tko ga je od njih najmanje tukao, a “nježni” bi zatvorenik bio podvrgnut ritualu “toplog zeca”.
Na Golom otoku disciplinu nisu održavali vratari, nego sami zatočenici.
Kada bi stigli u svoju ćeliju, zatvorenici bi morali reći svojim cimerima što su učinili, mislili, rekli i trenutno razmišljaju.
Ostali bi zatvorenici otpustili zatvorenika i fizički ga kaznili ako bi opet rekao nešto neprimjereno.
Zatvorenici bi bili prisiljeni pisati izjave sve dok ne bi promijenili stav prema Titu ako bi nastavili govoriti ono što ne bi smjeli.
Zatvorenici su stalno bili zabrinuti da bi ih drugi zatvorenici i čuvari mogli špijunirati. Morali bi pomoći u premlaćivanju i degradiranju novih zatvorenika, čak i ako su završili sve korake preodgoja. Zbog toga su zatvorenici teško patili.
Zatvorenik je upućivan na početak procesa “preodgoja” ako je odbio sudjelovati u dehumanizaciji novih zatvorenika.
Cijeli proces kroz koji su zatvorenici prolazili na Golom otoku – tortura, psihičko ponižavanje i depersonalizacija – zauvijek će okončati živote zatvorenika.
Prema jučerašnjoj povijesti, većina zatvorenika ne bi se mogla vratiti u zajednicu kada bi konačno bila puštena s Golog otoka jer su ih ljudi izbjegavali iz straha od bilo kakvog odnosa s njima.
Logor je pretvoren u maloljetničku koloniju nakon smrti Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije, 1980. Iste godine logor je zatvoren jer su međunarodne skupine za ljudska prava optužile Jugoslaviju za nehumano postupanje sa zatvorenicima. Kompleks je zauvijek zatvoren 1988. godine, a njegovi posljednji čuvari su otišli.
Jedno od mučenja, prema pričama nekih zatvorenika, bilo je da mu je rečeno da posadi drvo i pokrije ga svojim tijelom kako bi zaštitio sunce. Budući da na Golom otoku nije bilo izvora pitke vode, svako stablo dobivalo je 0,5–0,7 litara vode, a zatvorenici su dobivali i do 0,2 litre, odnosno jednu čašu dnevno.