Sevdalinka na UNESCO-ovoj listi: pjesma koja je postala baština čovječanstva

Malo šta je toliko vezano za Bosnu i Hercegovinu kao sevdalinka. Pjeva se na sijelima, svadbama i koncertima, na rastancima i sastancima. Od decembra 2024. i zvanično pripada svjetskoj baštini.

Upis u Paragvaju

Međuvladin komitet UNESCO-a za nematerijalnu kulturnu baštinu, na 19. zasjedanju održanom u Paragvaju, 4. decembra 2024. upisao je „Sevdalinku, tradicionalnu gradsku narodnu pjesmu“ na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Inicijativa je pokrenuta 2017. u Tuzli, a nominaciju je pripremala Bosna i Hercegovina uz učešće izvođača, udruženja i stručnjaka.

Šta je sevdah

Riječ sevdah došla je preko turskog jezika, gdje sevda znači ljubav i čežnju. Sevdalinka je zato prije svega ljubavna pjesma, puna žala, čežnje i neostvarenih želja. Nastala je u gradskoj sredini, po čaršijama, avlijama i mahalama, i dugo se prenosila usmeno, s koljena na koljeno.

Korijeni pjesme

UNESCO u opisu upisa navodi da je sevdalinka nastala dugim procesom u kojem se južnoslavenska usmena poezija spajala s muzičkim uticajima iz Osmanskog carstva. Njena glavna uloga je da ispriča priču: o ljubavi, rastanku, ljepoti, sudbini. Zbog toga je, kako ističe UNESCO, ostala važna različitim zajednicama kao način izražavanja identiteta, i prihvaćena je i njegovana među pripadnicima svih etničkih grupa.

Kako se pjeva

Sevdalinka se nekada pjevala bez pratnje ili uz saz, a kasnije uz harmoniku i manje orkestre. Prepoznatljiva je po polaganom tempu, bogatim melizmima i ukrasima u glasu. Pjevač ne pjeva samo melodiju, nego i osjećaj, pa ista pjesma u izvođenju dvoje ljudi može zvučati potpuno drugačije. Tekstovi su na jeziku kojim se govori u Bosni i Hercegovini, s mnogo orijentalizama, riječi koje su u jezik ušle preko turskog, poput sevdah, dilber, avlija ili behar.

Kako se prenosi

Sevdalinka se i danas najčešće uči u porodici: mlađi slušaju starije, oponašaju ih i s vremenom dodaju svoje varijacije. Prema UNESCO-u, pjeva je veliki broj profesionalnih i amaterskih izvođača, žena i muškaraca različitog porijekla. Uz porodicu, uči se i na muzičkim akademijama, kroz individualne časove i radionice, a ima mjesto i u redovnom obrazovanju.

Prvi zapisi

Dugo prenošene samo usmeno, sevdalinke su krajem 19. vijeka počele dobijati i pisani oblik. Posebno je važan češki slikar Ludvík Kuba, koji je u ljeto 1893. putovao Bosnom i Hercegovinom i zabilježio 1.127 narodnih pjesama, uglavnom ljubavnih pjesama, balada i romansi, i to zajedno s notnim zapisom melodija. Zbirka je objavljivana u Glasniku Zemaljskog muzeja od 1906. do 1910, a 1984. je izašla i kao knjiga „Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine“. Istraživači je i danas koriste kao jedan od najvažnijih izvora za proučavanje starih napjeva i jezika pjesama, prepunog orijentalizama.

Emina i druge pjesme koje svi znaju

Neke sevdalinke su toliko poznate da ih znaju i oni koji inače ne slušaju ovu muziku. Možda najpoznatija je „Emina“. Riječi je napisao mostarski pjesnik Aleksa Šantić, a pjesma je prvi put objavljena 1902. U pjesmi je opjevana mlada Mostarka Emina Sefić, Šantićeva komšinica. Pjesma je postala sevdalinka koju su kroz 20. vijek izvodili mnogi pjevači, a najpopularnija je verzija Himze Polovine, također Mostarca. Među poznatim sevdalinkama su i „Kad ja pođoh na Bembašu“, „Moj dilbere“ i „A što ćemo ljubav kriti“.

Glasovi sevdaha

Veliki broj sevdalinki sačuvan je zahvaljujući pjevačima i istraživačima 20. vijeka. Imena kao što su Safet Isović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Beba Selimović, Zehra Deović i Nada Mamula obilježila su cijelu epohu, velikim dijelom kroz radijske snimke. Od devedesetih godina sevdalinku novim aranžmanima predstavljaju sastav Mostar Sevdah Reunion, pjevačica Amira Medunjanin, koja je 2003. gostovala na albumu „A Secret Gate“ sastava Mostar Sevdah Reunion, a 2005. objavila prvi samostalni album „Rosa“, i Damir Imamović, rođen 1978. u Sarajevu, koji sevdah izvodi i istražuje, a 2012. je osnovao sastav Sevdah Takht. Zahvaljujući njima sevdalinku slušaju i ljudi koji je ranije nisu poznavali, i u zemlji i u svijetu.

Gdje slušati sevdah

U sarajevskoj Baščaršiji, u zgradi Velike daire u ulici Halači, od 2008. radi Art kuća sevdaha, muzej posvećen sevdalinki. U stalnoj postavci su lični predmeti tridesetak istaknutih izvođača i kompozitora, instrumenti, nagrade, plakati, odjeća i rijetki snimci. U dvorištu se uz kafu može slušati sevdah, a kuću redovno posjećuju i školske grupe: kroz radionice i vođene obilaske prošlo je više od 10.000 sarajevskih učenika. Kuća je otvorena 8. maja 2008, u okviru obilježavanja Dana Kantona Sarajevo. Sevdalinka se, naravno, najbolje doživi uživo, na koncertima i manjim večerima sevdaha koje se održavaju u mnogim gradovima.

Šta znači upis

Upis na UNESCO-ovu listu ne znači da je sevdalinka „zaštićena“ kao zgrada. On je priznanje da je riječ o živoj tradiciji važnoj za identitet zajednice, i obaveza da se njeno prenošenje podržava kroz obrazovanje, arhive i nastupe. Bosna i Hercegovina na ovoj listi već ima zmijanjski vez, konjičku drvorezbu i branje ive na Ozrenu, a s još nekoliko evropskih država dijeli i tradiciju uzgoja lipicanera.

Izvori

Naslovna fotografija: Aktron / Wikimedia Commons (CC BY 3.0)

Komentiraj