Svako ko je pao na zaleđenom trotoaru zna da je led klizav. Zvuči kao pitanje na koje nauka odavno ima odgovor, ali nije tako. Fizičari se oko objašnjenja spore od sredine 19. vijeka, a rasprava je živa i danas.
Faraday i kocke koje se slijepe
Rasprava je počela s jednim jednostavnim ogledom. Britanski naučnik Michael Faraday je u junu 1850. na predavanju u Kraljevskom institutu u Londonu govorio o pojavi koja se danas zove regelacija: dva komada leda koja se pritisnu jedan uz drugi sraste u jedan. Faraday je zaključio da površinu leda, čak i ispod nule, prekriva tanak sloj vode, koji se između dva komada ponovo zaledi. Ideja je bila ispred svog vremena. Direktni dokazi za takav sloj stigli su tek oko jednog vijeka kasnije, s novim mjernim metodama. Faraday je svoju ideju detaljno opisao 1859, a sredinom 20. vijeka mjerenja svjetlošću i rendgenskim zracima prvi put su direktno pokazala da tanak sloj nalik vodi zaista postoji. Thomson je istu pojavu objašnjavao pritiskom, pa je između njih nastao naučni spor koji je potrajao godinama.
Staro objašnjenje: pritisak
U isto vrijeme engleski inženjer James Thomson predložio je drugo objašnjenje: pritisak naše težine topi površinu leda i stvara tanak sloj vode po kojem klizimo. To objašnjenje se dugo učilo u školama. Problem je u računici: da bi pritisak istopio led na uobičajenim zimskim temperaturama, potrebna je sila daleko veća od težine čovjeka. Pored toga, led je klizav i kad na njemu mirno stojimo, a klizav je i na temperaturama na kojima pritisak ne bi mogao pomoći.
Drugo objašnjenje: trenje
Kad klizaljka ili đon klize po ledu, trenje stvara toplotu. Ona zaista može istopiti vrlo tanak sloj površine. To objašnjava zašto je klizanje u pokretu lako, ali ne objašnjava zašto je led skliski i prije nego što se pomjerimo.
Površina koja je „mokra“ sama od sebe
Treće objašnjenje danas ima najviše podrške i u suštini je Faradayeva ideja: površina leda je, i bez ikakvog dodira, prekrivena tankim slojem molekula koje se ne drže čvrsto u kristalnoj rešetki. Taj sloj se ponaša nalik tečnosti i zove se predtopljenje. Mjerenja pokazuju da je pri vrlo niskim temperaturama debeo tek jedan do dva sloja molekula, a da se zadebljava kako se temperatura približava nuli. Koliko je tačno debeo taj sloj i na kojoj temperaturi se pojavljuje, naučnici se i danas ne slažu, jer različite metode mjerenja daju različite rezultate.
Najklizaviji na minus sedam
Led nije jednako klizav na svakoj temperaturi. Tim fizičara s Univerziteta u Amsterdamu i instituta AMOLF objavio je 2018. mjerenja trenja čelika po ledu, od minus 100 stepeni naviše. Trenje je bilo najmanje oko minus sedam stepeni. Na jakom mrazu površinske molekule su manje pokretne pa led teže klizi, a između minus sedam i nule led postaje mekši, sječivo se dublje urezuje i klizanje opet postaje teže. Autori napominju da se upravo oko te temperature održava led na stazama za brzo klizanje. Novije istraživanje iste grupe iz 2021. potvrdilo je da je otpor klizanju najmanji oko minus sedam stepeni pri brzinama i pritiscima kakvi su uobičajeni za klizanje. Zašto baš na toj temperaturi, istraživači priznaju da još nije potpuno jasno.
Vjerovatno sve zajedno
Računarske simulacije objavljene 2022. sugerišu da klizavost leda nastaje kombinacijom sva tri efekta: predtopljenja, pritiska i trenja. Koji od njih je najvažniji zavisi od temperature, brzine i materijala koji klizi. Magazin Quanta je krajem 2025. pisao o još jednoj novoj hipotezi, što pokazuje da konačnog odgovora i dalje nema. Drugim riječima, pitanje iz naslova nije riješeno ni nakon 170 godina. Fizičari se uglavnom slažu oko toga šta se dešava na površini, ali ne i oko toga koji je mehanizam presudan u svakodnevnim situacijama, od klizališta do zaleđenog trotoara.
Zašto se posipa so
So snižava temperaturu na kojoj se voda ledi. Rastvor soli i vode ostaje tečan i na nekoliko stepeni ispod nule, pa se led ne stvara ili se brže topi. Ima, međutim, granicu. U praksi se smatra da obična so dobro radi do otprilike minus devet stepeni, a teorijska granica, pri koncentraciji soli od oko 23 posto, iznosi oko minus 21 stepen. Na jačem mrazu so led topi toliko sporo da gotovo i ne pomaže. Pijesak i sitni šljunak rade drugačije: ne tope led nego povećavaju trenje između đona i podloge. Zato se na planinskim putevima i u najhladnijim noćima uz so često koriste i pijesak ili sitni kamen.
Probajte sami
Faradayev ogled možete ponoviti u kuhinji. Izvadite dvije kocke leda iz zamrzivača, sačekajte minut da im se površina malo navlaži i čvrsto ih pritisnite jednu uz drugu nekoliko sekundi. Kad pustite, često će ostati spojene. Drugi ogled je „pecanje“ kocke leda. Položite komad konca preko kocke koja pluta u čaši vode, pospite malo soli po koncu i sačekajte minut. So otopi površinu, voda se zatim ponovo zaledi oko konca i kocku možete podići. Oba ogleda pokazuju koliko je površina leda živa i promjenljiva.
Izvori
- Quanta Magazine – Why is ice slippery? A new hypothesis
- Science News – Here's how ice may get so slippery
- AIP Inside Science – The physics of sliding on ice
- arXiv – Ice friction at the nanoscale
- Physics Today – Why is ice slippery?
- University of Amsterdam – The slipperiness of ice explained
- Cargill – At what temperature does rock salt stop working?
Naslovna fotografija: Bob Richards / StockSnap (CC0)