Pogledajte pun Mjesec danas, pa za godinu, pa za deset godina. Vidjećete iste tamne mrlje, iste krugove kratera, isto „lice“. Mjesec se ipak okreće oko svoje ose. Razlog zašto nam pokazuje uvijek istu stranu zove se plimno zaključavanje.
Okreće se, ali u ritmu
Mjesec obiđe Zemlju za oko 27,3 dana i za isto toliko se jednom okrene oko svoje ose. Zbog toga mu je ista polovina stalno okrenuta prema nama. Lako je isprobati: hodajte u krug oko stolice, a licem stalno gledajte u nju. Na kraju kruga ste se okrenuli jednom oko sebe, a stolica je vidjela samo vaše lice.
Kako je Zemlja „zakočila“ Mjesec
Mladi Mjesec se okretao brže. Zemljina gravitacija je, međutim, razvlačila njegovo tijelo i stvarala ispupčenja, slično kao što Mjesečeva gravitacija stvara plimu u našim morima. Zemlja je vukla ta ispupčenja i postepeno usporavala okretanje, sve dok se ono nije izjednačilo s putanjom. Isto se dogodilo s mnogim mjesecima u Sunčevom sistemu, pa je plimno zaključavanje među njima pravilo, a ne izuzetak. Patuljasta planeta Pluton i njen veliki mjesec Haron otišli su korak dalje. NASA navodi da su zaključani uzajamno: Haron Plutonu uvijek pokazuje istu stranu, a Pluton i Haronu istu svoju. Sa jedne strane Plutona Haron bi zato stalno visio na istom mjestu na nebu, a sa druge se nikad ne bi vidio.
Vidimo više od pola
Mjesečeva putanja je blago izdužena i nagnuta, pa se on nama čini kao da se lagano klati. To njihanje se zove libracija. Zahvaljujući njemu, sa Zemlje kroz vrijeme možemo vidjeti oko 59 posto Mjesečeve površine, a ne samo polovinu.
Tamna strana nije tamna
Strana koju ne vidimo dobija jednako sunčeve svjetlosti kao i ova okrenuta nama. Kad mi imamo mlađak, ona je potpuno osvijetljena. Ispravnije je zvati je „daleka strana“. Niko je nije vidio sve do 1959, kad je sovjetska letjelica Luna 3 poslala prve fotografije. Daleka strana izgleda drugačije: ima mnogo više kratera, a gotovo nema velikih tamnih ravnica kakve vidimo s naše strane.
Prvi ljudi koji su je vidjeli
Prve ljudske oči koje su daleku stranu vidjele uživo pripadale su posadi Apolla 8: Franku Bormanu, Jamesu Lovellu i Williamu Andersu. Na Badnje veče 1968. njihova letjelica je zašla iza Mjeseca i prekinula se radio veza sa Zemljom. Prema NASA-inom opisu, s visine od oko 110 kilometara pred njima se otvorio prizor koji do tada niko nije vidio vlastitim očima. Posada je oko Mjeseca napravila deset krugova prije povratka na Zemlju. Na istoj misiji William Anders je snimio čuvenu fotografiju „Izlazak Zemlje“, plavu Zemlju kako se pomalja iznad sivog Mjesečevog horizonta, jednu od najpoznatijih fotografija dvadesetog vijeka.
Slijetanje tamo odakle nema signala
Spustiti letjelicu na daleku stranu dugo je bilo gotovo nemoguće zbog jednostavnog razloga: odatle nema direktne radio veze sa Zemljom, jer je cijeli Mjesec između. Kina je problem riješila tako što je prvo poslala relejni satelit Queqiao, koji prenosi signal. Letjelica Chang'e 4 se 3. januara 2019. prva meko spustila na daleku stranu, u krater Von Kármán unutar ogromnog basena Južni pol–Aitken. Misija Chang'e 6 je 2024. na Zemlju vratila i prve uzorke tla s daleke strane. Lansirana je u maju 2024, sletjela je u isti stari basen, star oko četiri milijarde godina, a naučnici se nadaju da uzorci sadrže i materijal iz dubljih slojeva Mjeseca. Sa letjelice Chang'e 4 sišao je i mali rover Yutu 2, koji je godinama obilazio okolinu i slao snimke daleke strane izbliza.
Laseri i ogledala
Koliko se Mjesec udaljava, ne procjenjuje se napamet. Posada Apolla 11 je 1969. na Mjesecu ostavila ploču sa posebnim ogledalima, a kasnije su dodata i druga. Slična ogledala nose i dva sovjetska robotska vozila Lunohod. Naučnici sa Zemlje ispaljuju laserske impulse prema njima i mjere koliko svjetlosti treba da se vrati. Prema NASA-inoj Laboratoriji za mlazni pogon (JPL), ta mjerenja pokazuju da se Mjesec od nas udaljava oko 3,8 centimetara godišnje. Uzrok su iste plimne sile koje su ga nekad zakočile. Prosječna udaljenost Mjeseca je oko 385.000 kilometara, pa 3,8 centimetara godišnje zvuči zanemarivo. Kroz milione godina, međutim, ta sitna pomjeranja se sabiraju, a Zemljina rotacija se pritom vrlo polako usporava, pa se i dan na Zemlji neznatno produžava.
Probajte sami
Libraciju možete uhvatiti i bez teleskopa. Fotografišite pun Mjesec telefonom, kroz dvogled ili jednostavno skicirajte tamne mrlje, i to nekoliko mjeseci zaredom. Kad uporedite snimke, primijetićete da su tamne mrlje blizu ruba diska nekad bliže ivici, a nekad malo dalje od nje. To je Mjesečevo blago njihanje, zbog kojeg vidimo malo više od polovine njegove površine. Najbolje je fotografisati uvijek u isto doba noći i istim uvećanjem, jer se razlike tada najlakše uočavaju.
Hoće li tako ostati
Mjesec se od Zemlje i dalje udaljava, a i Zemljino okretanje se vrlo sporo usporava. Te promjene traju milijardama godina. Za ljudski vijek i za mnogo generacija poslije nas, Mjesec će nam pokazivati isto lice.
Izvori
- Live Science – Why can't we see the far side of the moon?
- Discover – Why do we always see the same side of the Moon?
- PBS NewsHour – Why we never see the far side of the moon
- University of Hawaii – Tidal locking
- NASA – 50 years ago: Apollo 8 in lunar orbit
- The Planetary Society – China successfully lands Chang'e-4 on far side of Moon
- NASA JPL – The Apollo experiment that keeps on giving
Naslovna fotografija: Rawpixel / Rawpixel (CC0)