Pre nego što je rodila devojčicu Nikoliju, Vesna Zmijanac je imala dva nesputana vađenja fetusa.
Vesna Zmijanac, pevačica, proživljavala je neke od svojih najtežih vremena usred najveće slave. Jednom je u svojoj autobiografiji “Kad mirišu jorgovani” pričala o bolu koji je proživjela kada je izgubila svoja dva sina, od kojih su oba rođena u sedmom mjesecu trudnoće.
„Zapravo, u vreme svoje najveće slave, bilo mi je suđeno da zbog velikog uspeha doživim najveću duhovnu bol i da potisnem veliku radost i sa isto toliko (ako ne i više!) Vesna je svoju tugu opisala kao „onu tugu”. bol koji gubitak djeteta ostavlja u roditelju, da kroz lako podnošljivo, malo i kratkotrajno tijelo tjelesne patnje poznajem i taj ogroman, jedva podnošljiv i vječno prisutan bol.”
“Najupečatljivijeg klinca, dete, Vladu Jovanovića i mene izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mesecu trudnoće. Do prevremenog porođaja je došlo tokom pauze predstave u Mladenovcu. Štaviše, nemojte mi zameriti tu scenu ( porođaj koji je počeo niotkuda i brzopleto i zaista se desio u svlačionici iza faze koridora u Mladenovcu, a izdržao je i na putu za Beograd, a u svakom slučaju na par trenutaka u ambulanti) Mogu nemoj to prikazati ni danas, kada je prošlo mnogo vremena. Jer to je jedan od onih bolova koji još uvijek bole, praznina koja još uvijek ima isti mrak u sebi, i kad god pomislim na to — i razmišljam o tome puno—stomak mi se stalno trese, grlo me uvijek boli, i uvijek krivim sebe tako sto pitam (na koje naslućujem odgovor): da li sam ja kriv za ono što se desilo i u kojoj mjeri? U početku ne mnogo sedmica od tog trenutka, dok je pogoršanje nesreće još bilo novo, morao sam i ja da nestanem, da sam sebe optuživao, ne tražeći nikakve posebne uslove, a istovremeno sam sebi smišljao takve patnje i mučenja kao disciplinu, da, možda sam u jednom trenutku otišla predaleko da izoluje svjesni pogled na stvarnost od onih ponosnih, marginalno izbrisanih, bez obzira na beskrajno neosnovane!) zaključaka“, prisjetila se pjevačica, prisjećajući se kako, iako nije shvaćala da čeka isti scenario, čeka za nju je ponovo pronašla snagu da nastavi dalje nakon tragičnog incidenta.
Ali život se nastavio. Rad je bio težak. Malo-pomalo su zakazani dolasci posjetitelja odustali zbog moje slučajno završene trudnoće, a ja sam se posvetila do posljednjeg djelića toga sa znatno izraženijim entuzijazmom, mnogo bržim (praktički žurnim) tempom – pretpostavljam da je trebalo da uzimam Odlazak na posao, stres i iscrpljenost, isto tako se ne sećam te beznadežne povrede mog duha (na stvarnu, očito, nije ni vrijedno pažnje). Nisam ni slutio da će mi se, nažalost, desiti isto, i da će biti još gore jer će se to ponoviti vrlo brzo – ona još čeka manje od godinu dana kasnije. Izgubila sam Vladovo i drugo nerođeno dete, takođe dete, i to u sedmom mesecu trudnoće, u otprilike sličnim uslovima 1987. godine“, napisala je Vesna.
„Preispitivao sam se u to vrijeme, i još uvijek to radim s vremena na vrijeme: čime sam zaslužio ono što sam prošao? Sabrao sam (i još zbrajam) svaki svoj promašaj i grijeh, sve moje namjerne i prisilne nerade, svaki moj bijes i posebno artikulirane mane, taj veliki broj odvratnih razmišljanja o osobi ili stvari, svaka od ne sasvim procjenjivih stvari koje sam učinio sebi kao i drugim ljudima, svaki jedna od sveukupno prilično korisnih stvari koje nisam uradio ni sebi ni drugim ljudima (a mogao sam ili uradio etiku), taj veliki broj minuta u kojima sam nekoga povrijedio (bez obzira da li neočekivano) bilo čime, onim što sam rekao ili uradio – i Tražila sam korijene i svrhe iza te i takve discipline koja mi je data”, rekla je Zmijančeva istinu. u svojim ličnim memoarima.
Posle izuzetne gorčine za Vesnu je usledila najbolja radost – u oktobru 1989. rodila je devojčicu Nikoliju. Korisnica se ugledala na mamin primjer i dala dvije ljupke unuke, Reu i Hanu.
Tekst: Beautiful&Happy