Supružnica umjetnika Marka Bulata, Marija Bulat, kaže da joj je drago što je danas živa, prije svega, u svjetlu svojih mladih i prijatelja i porodice, pa se osvrnula na okolnost kada joj je specijalista rekao da joj je ostalo još 72 sata do live! Govorila je o svojoj mučnoj borbi s dvije bolesti imunološkog sistema i stanju zvanom limfadenopatija, koje uzrokuje slabost, i osmislila kako je dane provodila u invalidskim kolicima i na liječenju.
– Imam ekstremnu slabost nejasnog razuma, dvije bolesti imunološkog sistema i limfadenopatiju, što uzrokuje moje slabo stanje. To je infekcija krvi, koja traje predugo. Nisam odobravala svoju kičmu, dosta sam se ugojila tokom trudnoće, a troje dece je prilično teško. U trenutku kada sam radio u policiji, radio sam na mestu koje nije sasvim razumno za kičmu, pripremao sam se za tenis dosta vremena i to je imalo rezultate na mojim leđima. Iz kog razloga se kosti lome bez tuđe pomoći, to je užasna stvar.
Foto: E-Stock/Nataša Rajaković
Doživljavanje tog pogoršanja izazvalo je deformacije tijela, na primjer skoliozu i kifozu. Sama istina da je vaša kost pukla i pukla sama i da može slomiti drugu i treću je znak upozorenja da nešto nije u redu. Trenutno pokušavam da se osposobim. U trenutku kada mi je moj saputnik, koji je specijalista, rekao: “Nemam pojma šta da ti kažem, sljedeća 72 sata nisam sigurna”, to mi je bilo najteže. Kod njih postoje samo dvije riječi – postojan i nepostojan. Ne obazirem se na ono što sam doživjela – počela je Marija u svom priznanju, a zatim je, u tom trenutku, nastavila s osmišljavanjem onoga što je učinilo njenu bitku u tim mučnim minutama umjesto predaje:
– Djeca i mamine oči su me primoravale na bitku. Bitno mi je da sam za njih živ, bez obzira da li sam u invalidskim kolicima. Njeno sažaljenje kada me takvog vidi bilo mi je izuzetno blizu kuće. Druga kada smo mlade vozili kolima, kao da ih družimo na okeanu, za mene je dodatno privatna i duboka. U trenutku kada je moje dijete počelo padati na kontrolu, a tijelo nije moglo reagirati, to je za mene bio šok. Kao da sam mrtav. Nisam mogao da se okrenem i da mu pomognem, mislim da se nije povredio s obzirom na to da je gledao na mene i stao na laktove. Sva ta čežnja da odem sa njima u rekreaciju, da se spremam, da se bavim sportom, da izađem sa drugom drugom, da se probudim i dam majci do znanja da sam dobro, da sam dobro… borim se i postojan sam u tome.
Foto: Republika.rs
Nikad nisam imao potrebu da dižem ruku na sebe
Marija kaže da se nikada nije obeshrabrila zbog svog stanja, te da se rijetko pomišljalo na samouništenje.
– Bilo je trenutaka kada sam se lomio i padao u ozbiljna psihička stanja poput tuge, ali baš kada sam izdržao muke. Nikada nisam bio obeshrabren niti razmišljao o samouništenju. Volim svoj život i nastavim dalje. Čini mi se da još uvijek ne mogu da pronađem prave tretmane, biće to opterećujuće, ali nisam ni prvi ni posljednji koji se s tim susreo – rekao je Bulatov značajni partner.