Već duže vrijeme me muči prijem mladog Fočana koji je u sukobu izgubio mamu.
Njegovo blisko, zakonito priznanje je nešto što bi svi na Balkanu, svi na planeti, trebali da poštuju. Njegova poruka je da ne trebamo biti nešto slično i prihvatiti da će lopovi dobiti disciplinu koju zaslužuju. Ubio je svoju majku, ali ne na sudu. Deklaraciju prenosimo u potpunosti, sačinjava Slobodna Bosna.
U junu 1992. godine moji komšije Dragoja Radanović i Žerko Pljevačić udaljili su moju mamu. Dragov komšija se zvao Srce. Poveo je dvije različite dame s mojom mamom, tetkom i članom moje porodice. Ostao sam na gomili bukovog drveta koje je neko sastavio da bih sve verovatnije mogao da vidim kuda idu.
Ne tako daleko u žutim somotnim pantalonama, opremljenim ratnicima iza nje. Plakala sam i vikala na nju. Izložio sam tonu o svojoj mami, brbljao, prepoznao koliko god sam mogao, vidio njene oči na glavnoj slici koju imam. Uprkos činjenici da su je te dvije lude osobe uklonile da se ne bi vratila, moja mama je uglavnom bila blizu, u meni, u mojim pogledima, jaucima, mojim trijumfima, nevoljama, suzama i osmehima.
Nisam dozvolio da je se ne sete. Imao sam osam godina i sjećam se tog dana bolje od nekog drugog dana mog mladog života. Sjećam se i mirisa kolača koje je pravila, blistavih nijansi njenih haljina, njenih ruku, sećam se kako me je beskrajno ljubila, kako je pričala, kako se opuštala.
Nisam im dozvolio da je uzmu ni iz mojih sećanja. Odrastao sam bez dame koja je cijenila knjige, događaje uživo, pojedince i stvorenja, biljke, odlično vino, područje toliko da su mi te dvije lude osobe uskratile to obožavanje. Da kad iscijedim koljena u dječjoj igri, nemam kome pasti u krilo. Da kada sam najpametniji u školi, nemam kome da žurim sa priznanjima i izveštajima. Da kada imam najzgodniju mladu damu, nemam kome da je pokažem.
Pobeđivao sam i sjajan u brojnim stvarima u životu koje bi joj bile drago, a dva manijaka su mi to uskratila. Uvjeravao sam se, vidi to sa višeg mjesta.
Ta okrutna sa tako toplim epitetom Srce, ta zvijer koja je kolačima i espresom, toplom pitom, sokom od ruže koje su pravili ubijala dame koje su ga mnogo puta smatrale mladom, uhvaćen je 2004. godine zajedno sa 7 različitih fočanskih prekršitelja zakona. Drugi Žarko rijetko je bio zarobljen, ali će biti, ako u međuvremenu ne udari kantu.
Prethodni je nestao zbog prekršaja u Trebinju, a odluka je glasila: Dvije godine zatvora. Dodatno je trebalo da presudim, da sednem na glavni transport, da lupam po njegovom ulazu i da mu zabijem prste u oči i da mu nepokrivenim rukama istrgnem iz grudi organ koji mu je dao nadimak. Ili, s druge strane, da zapalimo dom prljave starice kao što je on zapalio naš vlastiti. Međutim, oni bi bili nešto vrlo slično. Još jednom bi pobijedili. NE-LJUDI.
Nadalje, postoji nekoliko boljih sudova. Odluku ubice moje mame 2007. godine Viši sud Republike Srbije poremetio je sve pomalo. U svakom slučaju, postoji nekoliko boljih sudova. Lobanju moje mame je 2008. godine pronašao jedan pecaroš u mjestu Njuhe, između Foče i Goražda. Nakon dvije godine, DNK ispitivanjem je potvrđeno da je lobanja njena i da je možemo pokriti.
U međuvremenu, prekršiocima zakona iz Foče je bilo dozvoljeno da nas pozovu telefonom i predlože nam da otkrijemo gdje su pokriveni u zamjenu za lažne izjave o njihovoj ratnoj prošlosti. Očigledno smo odbili. Zbirke triju žalosnih dama, osim lobanje koja je stajala kraj vrbe blizu Drine, rijetko su nađene.
Dve godine, poništena presuda, ali ima boljih sudova. 2014. godine u mjestu Njuha, u sličan hladan potok Drine gdje je bačena, na slično mjesto gdje je pronađena moja mama, sletio je kombi sa tri putnika. Dvojica su dospjela, a moj komšija, ubica, kriminalac, Dragoja Radanović Srce, onaj koji je ubio moju mamu, prošao je u ledenom potoku.
Ima nekoliko boljih sudova.