Duško Vukobrat, banjalučka legenda, koji je sa partnerom spašavao mlade od otimanja u malom njemačkom gradiću, ovih dana ne može da se “čuva” od obzira kojom ga obasipa rasuti Balkan.
Prošle sedmice svi su naslutili Duškovo postignuće kada je zajedno sa radnim partnerom iz Turske spasio dvoje mladića od zarobljavanja u njemačkom gradu Boblingenu. Izvukli su mlade iz kombija i zatvorili namještenog grubijana dok se nije pojavila policija. Ushićenje, blaženstvo i ponos zbog spašenih života osjeća Duško, ali i svi vizit-bajteri iz prethodne Jugoslavije koji su trbuhom za kruhom otišli u Njemačku.
– U blizini Štutgarta imaju tri skromne zajednice u kojima ima dosta naših rođaka, Hrvata, Srba, Bošnjaka, uglavnom ostaju kod nas. U jednom danu ćemo bez sumnje imati 40 pojedinaca, u principu je nemoguće da ne dođu da se rukuju i ne upoznaju kako treba. Pojedinci shvate da sam traktor i da sam sa Balkana. Kod mog partnera je bilo i nekoliko Turaka, međutim naši su nadmašili svaku akciju i presek, vikali su: “Naš Dule, naš ponos” – kaže Duško Vukobrat za Srpskainfo.
Uz toliko obzira, lakomisleno kaže, ne bi mogao raditi.
Njemačka, Radnici, Otmica, Kid
Fotografija: PRINTSCREEN FACEBOOK
– Ovde sam dobrodošao i u srpske i u hrvatske klubove. Ja sam jednostavno bio u jednom hrvatskom klubu, za 30 minuta koliko sam bio tamo, ušli su pojedinci, nemam pojma o njihovom broju. Vika, vika u kafani, zagrljaji, poljupci, muzika, uzvici “Naš ponos, naša sreća” – Duško nas educira o klimi današnjeg vremena u stranoj zemlji.
Pa opet, Nemci su, moglo bi se reći, legitimisali naziv “hladni pojedinci”.
– Mogu reći da su kul, tata tih mladića je nedavno bio sa nama, došao je da kaže jedinstveno veoma cenjen, da nam poželi dobrodošlicu na ručak, izražava duboku zahvalnost, ne mogu da budem van baze, ali oni su ne blizu doma pojedincima kao što smo mi Balkanci. Gledaju na to, jer će to riješiti državni organ i sud – kaže utiske Duško.
On i njegova porodica su se davno preselili u Njemačku, kao velika većina sa ovih prostora, zbog loše materijalne prilike.
Na svijet je doveden u Kninu, gdje je završio školu i vojsku, a nakon sukoba se udobno smjestio u Banja Luci.
– Zadovoljan sam Banjalukom, tamo živim dosta dugo, kad me neko pita, ne kažem da sam iz Knina, već iz Banjaluke, iz Republike Srpske – kaže on.
Bilo kako bilo, on se u jednom trenutku, na isti način kao i drugi, odvojio i napustio ove krajeve.
Njemačka, hvatanje
Fotografija: PRINTSCREEN/FACEBOOK
– Radio sam u Banjaluci kao vozač transporta, dugo sam bio u Poštanskoj stanici. Tako dobijam nadoknadu jedan dan na Pošti, plaćam režije, kredit, a treći dan nema ništa. Onda smo moja bolja polovina i ja odlučili da dođemo ovamo kao porodica. Kompenzacije su ovdje drugačije, standard je jedinstven, sve imate dosljedno, ne opterećujete se ničim. Bilo kako bilo, da čamimo nad svojim krajem, mi izdržavamo. Dok imamo tri, četiri slobodna dana, dolazimo. Dosta je daleko, do Zalužana ima 1.000 kilometara, ali kad izdržimo slobodne dane, on sjeda u vozilo i gasi, do kuće – kaže Duško.
Također, kada dođe ovdje, tragično, stalno ga dočekuje slična okolnost.
– Monstruozno je to reći, ali troškovi su komad kao u Njemačkoj. Bio sam prije mjesec dana, uđeš u radnju i za 100 KM dobiješ porciju vreće – garantovao je sam sebi.
Gledajući sa ove distance, prihvata da se odlučio na idealan izbor da se preseli u drugu zemlju.
– Zaista istrajavamo do kraja života, ali pod pretpostavkom da sam ja nešto dobro uradio, to je da izvučem svoju decu iz tog beznađa. Pod pretpostavkom da sam u svojih 45 godina doživio neimaštinu i žalosni sukob, u suštini sam im otvorio ulaz da imaju superioran život, da ne razmišljaju da li će danas ili sutra imati koji dinar u džepu i da li će neka računica ostane zanemarena – kaže Duško, tata četvoro dece.
Kako kaže, najstarije dijete treba da se vrati u Banjaluku za dvije-tri godine, jer mu nedostaje organizacija, dok centarsko dijete za sada ne razmišlja o povratku.
– Blizanci u decembru pune 18 godina, viču mi da neće ostati, a šta će i kako će biti videćemo. U slučaju da stvari profunkcionišu ovde dole, vratila bih se sutra – kaže naša legenda.
– Najvažnije, sretan sam što smo spasili tu djecu, to je glavna nagrada, a poslije za moj okrug, za moju Banjaluku, to je blaženstvo – završio je Duško Vukobrat.
Duško to potvrđuje iu inostranstvu, primjeri