U maju 1978. Bog je imao planove za moj život. Bio sam spreman za prijem kada sam imao samo tri dana. Moji novi roditelji nisu mogli imati svoje potomstvo i bili su uzbuđeni što će se njihova fantazija o odgoju djeteta ostvariti. Bog me stavio u naručje dvoje obožavanih pojedinaca koji su me primili i dali mi istinsku ljubav, podršku i otvorena vrata koja su činila temelj pojedinca kakav sam danas.
Proživio sam djetinjstvo u kršćanskom domu i išao u kršćansku školu do 4. razreda, što je postavilo temelje mog samopouzdanja. Uprkos činjenici da sam ostao dinamičan u okupljanju adolescenata u kapeli, zapravo sam iskusio probleme u školi, i društvene i unutrašnje. Nisam bila ekstrovertna i često sam učestvovala u svojoj prilici za sebe. Nisam stvarao drugove na isti način. Ovaj primjer je prošao kroz srednju školu, pa čak i u školu. Imao sam par dragih pratilaca, ali i to je bilo teško pratiti.
U slučaju da se uhvatim u koštac s lijevom, kao što je to često bio slučaj, to bi me dovelo u stanje jada i ludila. Gdje je bitno, shvatio sam u čemu je stvarni problem, ali to radije ne bih iznio, čak ni sebi. Nisam imao nimalo maglovitu ideju kako da upravljam načinom na koji sam bio zagrljen. Nisam poznavao nijednu drugu osobu koja je bila angažovana i kojoj bih mogla da se obratim za savet, i, iznenađujuće, odlazak kod terapeuta zbog mojih eksplozija u ponašanju sa porodicom mi nije mnogo pomogao. Nisam mogao da se otvorim nikome, da ne spominjem da nađem nekoga ko je shvatio moja razočaranja.
Dama pod stresom, Pod stresom, Uplakana dama, Jadna dama, Jadna mlada dama
fotografija: Shutterstock
Koliko se sećam, moji su rekli istinu i otvoreno sa mnom o prijemu. To nije bilo nešto zbog čega sam se trebao sramiti, ali na neki način jesam. Nije me bilo sramota zbog zagrljaja, bilo mi je neugodno zbog toga kako se osjećam. Generalno sam bio bijesan. Osećao sam se kao da mi nije mesto na ovom svetu. Mogao sam često pitati Boga: “Šta ja radim ovdje, zapravo?” nadalje “Iz kojeg razloga sam se trebao osjećati kao takav?” Moje srednje školske godine bile su najteži dugi periodi mog života. Prilično dosljedno bih plakao prije nego što bih udario u sijeno, apelirajući na Boga da ukloni pogoršanje i veličinu u mom srcu. Reci Bogu hvala što sam imao svoje povjerenje jer sam se osjećao kao da nemam ništa drugo.
Baš kad sam bio u kapeli, doživio sam sličnost sa harmonijom. Nešto mi je dalo do znanja da mi je tamo mjesto. Jedna osoba u kapeli je utjecala na mene koji će trajati do kraja mog života. Ona je neko u koga ću stalno gledati gore. Ta gospođa je bila moj učitelj u prvom razredu, i ona je bila glavna osoba na ovom svijetu kojoj sam trebao ići po pomoć i smjer. Da sam nekim potezom sreće imao neustrašivost. Neočekivano, sada često razgovaram s njom.
Mlada dama, instruktor, poduka, kućna soba, škola
fotografija: Thinkstock
Moja bolja polovina je klerik i pozvana je da radi u sličnoj crkvi u kojoj sam odrastao. Znam van svake sumnje da je Bog stavio određene pojedince u moje svakodnevno postojanje za mog velikog, uključujući mog vaspitača. Isto osjećam i prema svojoj boljoj polovini. On i ja smo vezani oko 10 godina i imamo jedno dijete. Kao porodica, nas troje dijelimo nešto jedinstveno sjajno, neosporno smo preuzeti. Mi smo porodica koju povezuje Božje obožavanje i to je sve vrijeme bio Božji dogovor.
Imao sam slabo samopouzdanje i često sam ispitivao svoju stvarnost. Ne mogu tačno da odredim čime je tačno postignuto prilagođavanje tog poštovanja. Prihvatam da je to bila progresivna promjena, počevši od govornika na kojeg sam obratio pažnju dok sam odlazio na mladi društveni događaj 2004. godine. Njena priča me je pokrenula do mjesta gdje sam osjetio da mi je nešto dalo do znanja da dijelimo nešto praktično govoreći, međutim ja sam upravo imao nema pojma šta je to bilo. Izdržala je pokušaj uklanjanja fetusa u kasnim terminima i trenutno iznosi pitanja o utjecaju takve metodologije. Ne, nisam izdržao prijevremeni prekid, niti sam pokušao ukloniti fetus. Bez obzira na to, kao što ću kasnije otkriti, zaista imam priču za ispričati!
U aprilu 2008. otišao sam na misijsku ekskurziju u New Orleans kako bih pomogao u rekonstrukciji domova nakon Oluje Katrina. Tamo sam nastavio da biram da je došlo vreme da tačno znam odakle dolazim. Za nešto više od mjesec dana napunio bih 30 godina i prolazio sam kroz istinu da imam snove koji nisu bili ispunjeni. “Razmislite o mogućnosti koja” mi je često prolazila kroz glavu, kao i brojna druga neodgovorena pitanja.
Nije bilo dana u mom životu da nisam pomislio: “Da li je ova osoba povezana sa mnom?” gde god sam otišao. Na ovom izletu sam također sreo još jednog pratioca koji će mi biti od Boga poslana pomoć. Uvek sam joj zahvalan za svu njenu pomoć i snagu koju mi je pomogla da pronađem.
Konačno sam se usudio da se suprotstavim neodgovoru