Osjećao sam neopisivu mržnju prema njoj, smatrao sam je sramotom za nas. Moja majka je radila u mojoj školi, pripremajući hranu za učenike i učitelje. Jednog dana, moja majka je ušla u moj razred kako bi me pozdravila, što je izazvalo podsmijeh mojih vršnjaka. Osjećao sam se toliko sramotno, kao da želim da nestanem sa lica zemlje. Kad sam je ponovno vidio, izbacio sam iz sebe riječi koje su me napunile stidom – rekao sam joj da me sramoti, da bi bilo bolje da ne postoji.
Moja majka nije ništa rekla, samo je nijemo gledala. Nisam se ni za trenutak zaustavio da razmislim o svojim riječima, bio sam preplavljen bijesom. Bio sam potpuno neosjetljiv na njene osjećaje. Želio sam samo pobjeći od kuće i nikad je više ne vidjeti. Posvetio sam se školovanju, i uz puno truda dobio priliku otići u Singapur na studij. Tamo sam se oženio, kupio kuću i dobio djecu. Bio sam sretan i zadovoljan svojim životom.
Ali jednog dana, moja majka se pojavila pred mojim vratima, nakon godina. Moja djeca su je počela ismijavati. Izgubio sam kontrolu i vikao na nju da ode. Nažalost, nisam imao srca vidjeti koliko je to bilo bolno za nju. Nakon tog događaja, primio sam pismo. Bio sam pozvan na godišnjicu mature. Rekao sam svojoj ženi da idem na poslovni put, a zapravo sam se uputio prema svojoj rodnoj kući.
Mještani su mi rekli tužnu vijest – moja majka je umrla. Iako sam se trudio ostati ravnodušan, osjećao sam bol duboko u sebi. Predali su mi pismo koje je ostavila, a u njemu je bilo njezino srce:
“Dragi sine, mislila sam na tebe svakog dana. Oprosti što sam došla do tvoje kuće i prestrašila tvoju djecu. Ponosna sam na tvoj uspjeh u životu. Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota. Kada si bio dijete, izgubio si oko u nesreći. Kao majka, nisam mogla podnijeti pomisao da odrastaš s takvim hendikepom. Odlučila sam ti dati svoje oko. Bio sam ponosna što ću znati da moj sin gleda i vidi svijet kroz moje oko.
S ljubavlju, uvijek uz tebe,
Tvoja majka”