Jednog dana, vidno tužan mladić prolazi pored starog imama, a imam ga ljubazno upita: “Zašto si tako nesrećan, momče?” Mladić odgovori: “Dragi efendija, želio sam da se oženim jednom djevojkom, ali kad sam se raspitao o njoj, svi su govorili da nije prava za mene, da je nevaljala, neka Allah sačuva. Ona je divna djevojka, ali, kako kažu, nije za mene.”
Imam ga tada upita: “Hoćeš li da te ja oženim jednom od mojih kćerki?” Mladić pristane pod jednim uslovom: “Molim te samo da se raspitaš o mojim kćerkama. Ako čuješ bilo šta loše, onda se nemoj ženiti.” Reče imam, pa krene kući, a mladić krene po čaršiji da se raspita o imamovim kćerkama.
Sutradan mladić dođe imamu u kuću, ljubazno pozdravi njega i hanumu.
Tada ga imam upita: “Šta ljudi govore o mojoj djeci? Šta si čuo?”
Mladić odgovori: “Čuo sam razne stvari, ali mi je neprijatno da izgovorim. Ako insistirate…”
Imam ga ohrabri: “Slobodno reci.”
Mladić tada reče: “U čaršiji kažu veoma uglađen i obrazovan čovjek, a da mu vidiš nalet djece, Bože sačuvaj. I još mnogo drugih neugodnih stvari, efendija.”
Imam promrmlja: “Razumijem.”
Zatim mu objasni: “Moja supruga i ja, Allahovom voljom, nikada nismo mogli imati djece. To je bila samo lekcija da ne vjeruješ u sve što čuješ. Kad te kude, ne vjeruj im, a kad te hvale, ne uzdiži se previše.”