“Bila jesu, pa prošla, pa opet opet došla neka teška vremena, sinko moj!”
Kroz život je uvijek bilo teško, ali prije je bilo lakše. Možda nije bilo mnogo materijalnih dobara, ali srce je bilo zadovoljno onim što se imalo. Bilo je više ljubavi i poštovanja među ljudima. Od oca se očekivalo da bude otac, od majke da bude majka, a djeca su bila samo djeca. Danas je drugačije, ne treba mnogo objašnjavati, sve je poznato.
Sve više ljudi pati u tišini, jer sreća je postala rijetkost za mnoge. Ja, osobno, dugo nisam osjetio pravu radost i mir. Dugo se nisam iskreno nasmijao.
Svjestan sam da sam je zvao samo “živote moj”. Sada, s vremenom, shvaćam zašto.
A što se tiče moje djece? Dobro su, hvala Bogu. Svako od njih ima svoju porodicu i svoje obaveze. Ponekad dođu da me posjete, što me ispuni srećom. Iako to nije često.
Uvijek gledam kroz prozor, čekajući trenutak kada ću vidjeti svoju djecu. To mi pruža radost, iako je rijetka. Ali Bog je dao i ljudi koriste. Život je ciklus, danas smo mladi, sutra stari, danas jaki, sutra slabi. Ali, ako ima pravde, sve se vraća.