Nana i dedo sjede pod cvjetajućom trešnjom i piju kafu. Dedo se prisjeća:
– Sjećaš li se, sijeda moja, kad smo se istom uzeli, ‘vako smo sjedili pod izbeharalom trešnjom i kahvenisali. Bože dragi, koja je to ljepota bila.
Nana odgovara:
–Nije ono bila trešnja neg’ višnja.
– Ma kakva višnja, Bog te ne ubio. Baš k’o da je sad gledam, bila trešnja.
– Valahi je bila višnja.
Tako, riječ po riječ, počnu se svađati. Nana ljutito ode u kuću, sjedne na sećiju i počne razmišljati.
– Allahu dragi, ja jesam i ja mahnita. Čitav me život pazio, dobar čo’ek, dobar otac, dobar domaćin, boljeg nisam mogla ni poželjet’, a ja se svezala višnja pa višnja. Haj’, nek’ mu bude trešnja.
Dedo puši i razmišlja:
– A jesam stari magarac, šta sam se dovez’o trešnje. Da sam ‘vaku ženu po butum dunjaluku tražio, teško da bi’ je naš’o. K’o da je važno ispod kojeg smo drveta sjedili. Sad ću joj reć’ da je u pravu, da je bila višnja.
Nana izlazi noseći voćku i smiješi se.
– Znaš, nešto sam razmišljala i sjetila se. Ono je stvarno bila trešnja.
– I ja sam mislio. Vala je bila višnja…