U godini 2000., nas dvoje smo bili zaljubljeni i živjeli smo u Zagrebu.

Nakon četiri godine veze, ja sam otišao zbog posla u Dubrovnik, a ona u Beograd. Rastali smo se s suzama u očima i obećali da ćemo nastaviti s životom, ne dopuštajući da nas udaljenost razdvoji. Jučer, dok sam sjedio na kavi sa svojim kolegama, čuo sam poznati smijeh.

Okrenuo sam se i vidio nju. Suze su mi navrle na oči, ustao sam i krenuo prema njoj, unatoč tome što nisam znao ima li nekoga pored nje. Kada me vidjela, zastala je, a zatim se nasmiješila od uha do uha, suze u očima.

U toliko godina, nijedno od nas nije imalo ozbiljnu vezu. Shvatio sam da prava ljubav nikada ne može proći. Sutra će se useliti u moj stan, a ja idem kupiti prsten.