Kada sam se oženio, moj otac me jako iznenadio svojim ponašanjem. Prvog dana braka, pozvao nas je, moju suprugu i mene, i obavijestio da ako želimo ostati u njegovoj kući, moramo plaćati mjesečnu kiriju kao ostali stanari – odredio je iznos od 200 eura. Bio sam potpuno iznenađen, kao i ko bi ne bi bio…
Od tog trenutka, moja supruga je postala vrlo kritična, provocirajuća i uvredljiva prema meni, stalno mi govoreći kako su moji roditelji “nepravi” roditelji i da su zlo. Gotovo svaki dan bi predlagala da se preselimo kod njenih roditelja, koji ne bi tražili kiriju, ali ja nisam bio spreman na takav korak. Osjećao sam se kao da bi to bilo nešto što muškarac ne bi trebao prihvatiti. Pokušao sam razgovarati sa svojom majkom i na sve moguće načine riješiti situaciju, ali nije bilo uspjeha…
Još veći problem nastao je kada nam se rodila kćerka, troškovi su postali još veći, ali otac nije pokazao razumijevanje. Morali smo mu svakog prvog u mjesecu platiti kiriju, a onda i ostale račune koje smo imali. Postalo je vrlo teško i prije par dana sam ipak pristao da se preselimo kod njenih roditelja, što je obradovalo moju suprugu, ali ne i moje roditelje…
Kada sam to rekao ocu, otišao je u spavaću sobu i vratio se sa 23.000 eura keša. Svaki put kad smo mu davali 200 eura za kiriju, on je dodavao još 200 eura iz svog džepa, već gotovo pet godina… Rekao mi je da to koristim kako želim, živim gdje hoću, ali da su njegova vrata uvijek otvorena…
Kada sam sve to ispričao supruzi, ona je mislila da su to samo prazne priče i da otac pokušava iskoristiti situaciju. Spakirala se i otišla kod svojih roditelja. Ja sam i dalje u svojoj kući… Osjećam se kao da sam zaglavio na raskrižju života, ne znam što dalje raditi…