Čistila sam kuću jednom starijem gospodinu kako bih prehranila sebe, muža i dijete. Naša finansijska situacija nije bila dobra, jer moj muž je invalid i ne radi, te živimo od njegove male penzije koja nije dovoljna ni za osnovne potrebe.
Gospodin kod kojeg sam čistila bio je u svojim sedamdesetim godinama, ali je bio vitalan i živahan. Jednog dana dok sam čistila, primijetila sam da me čudno gleda. Osjećala sam nelagodu, ali nisam ništa rekla i nastavila sam sa svojim poslom. Tada sam osjetila kako mi prilazi s leđa, uzeo me za ruku i pozvao da sjednem da porazgovaramo.
Bio sam prestravljena i pomislila sam na najgore. Međutim, on mi je rekao da me podsjećam na njegovu pokojnu ženu koja je mlada izgubila život, i kako više nema nikoga, odlučio je da meni ostavi svoje bogatstvo i kuću, kako bih mogla zajedno sa svojom porodicom konačno živjeti pristojno.
Bile su to suze radosti, jer sam bila zahvalna na ovako nevjerovatnom gestu dobrote. Ovakvi divni ljudi zaista postoje, i neizmjerno sam mu zahvalna što je pokazao toliko saosjećanja i dobrote.