Imam 65 godina i živim sama. Dvoje djece, dijete i djevojčica imaju svoje živote daleko odavde, imaju svoju mladost i svoje brige.
Ne zovem ih, strpim se da me opozovu, a to se kad-tad dogodi. Ove godine su me dodatno propustili pozdraviti za rođendan. Nema nikakve razlike, nisam im ništa zamjerio.
Znam kako im je, i mene su razočarale njihove godine. Puno sam se uništavao naprežući se oko toga kako ih odgojiti i dati sve što je potrebno. Sretan sam što sam imao mogućnost podučavati ih i stvoriti od njih velike pojedince, ali mi je žao što sam bio toliko tjeskoban oko svega. Za što? Da sada mogu biti udaljen od svih ostalih i sjediti cijeli dan u četiri zida vjerujući da će mi telefon zazvoniti, ni manje ni više nego da mi netko kaže “Blažen rođendan” i osjećam se prljavo i napušteno kao pas?
Pa neka… Puno hvala. Sve mogu sama. Kontinuirano ću pratiti sporedni interes i zadržati pozitivnu stranu svojih stajališta. Štoviše, ti, neka ti je Bog na pomoći. Molit ću da ti život ne da sudbinu koja me snašla.
Molit ću da te se djeca ne sjećaju, bez obzira na to jesi li stalno bio tu za sebe i pomagao im u svemu što bi imalo koristi od vanjske intervencije, kao što nisi zapamtio mene. Neka… Ne krivim te.
Bilo kako bilo, sjetit ćeš me se kad me više ne bude. Prisjetit ćete se svog rođendana i svega, a poslije će vam kroz mozak prolaziti svaka okolnost u kojoj ste povrijedili mamu.
Mama te donijela tu gdje jesi, ne bi je smjelo baš tako zanemarivati. Ipak, neka… Koliko god budem živa, pojavit ću se za vas, pa što bude – rekla je jadna gospođa.