Imam 42 godine. Suprug i ja nemamo djece. Nekada sam zamišljala divan brak, porodicu sa najmanje troje djece. To mi je bila najveća želja. Mirim se sa tim da ih neću imati.
Možda i bolje što je tako, nisam više ni mlada., prestala sam i da se trudim više, i da pominjem tu temu. Suprug je dobar čovjek, lijep brak imamo, bili bi dobri roditelji, on bi bio divan otac. On ne gubi nadu ali je očigledno da mnogo pati zbog toga.
Bila sam toliko surova da sam mu rekla da me ostavi, da se razvedemo ako toliko želi djecu, da mu neću biti smetnja.
On ne želi o tome ni da razmišlja. Sve mi postaje besmisleno. Jednostavno nešto nam fali. Koliko god da imamo planova, lijepih trenutaka, .. osjeća se ta praznina.