Moj brat je tragično izgubio život u saobraćajnoj nesreći. Bio je oženjen, imao dvoje djece i ispunjen život, dok sam ja bio momak. Njegova supruga, moja snaha, teško je podnijela taj gubitak – ostala je bez muža, oca svoje djece i životne podrške. Brat je bio jedini koji je radio, pa je nesreća unijela mnogo problema u njihove živote.
Pokušavao sam da joj pomognem koliko sam mogao, ali prije nekoliko mjeseci došao sam na ideju da joj predložim brak. Želio sam preuzeti bratovu ulogu kako bi djeca imala očinsku figuru, a ona nekoga na koga se može osloniti. Znao sam da to nije uobičajeno, ali vjerovao sam da je to najbolje rješenje.
Prije tri dana konačno sam skupio hrabrost i pitao je da se uda za mene. Iznenadila me njenim odgovorom – pristala je, ali pod uslovom da naš odnos bude bez intimnosti. O tome nisam ni razmišljao, jer mi je jedino bilo važno da pomognem njoj i djeci. Razgovarali smo više puta o tome u proteklim danima i odlučili da krenemo tim putem.
Zbog male sredine u kojoj živimo razmatramo mogućnost da se preselimo u neki evropski grad, gdje niko ne poznaje našu prošlost i gdje nas niko neće osuđivati. Svjestan sam da će mnogi ovo smatrati neprirodnim, ali ovo radim iz najboljih namjera – da djeca mog brata imaju sigurno i normalno djetinjstvo, jer znam da snaha to sama ne može postići, a ne bih želio da se uda za nekoga ko možda ne bi volio djecu kao što ću ih ja voljeti i brinuti o njima.
Znam da će biti mnogo negativnih komentara, ali se nadam da će barem neko razumjeti i podržati ovu našu odluku. Hvala.