„Ja sam samohrana majka. Moj muž me napustio, i radila sam u salonu za manikir kako bih prehranila sebe i svog sina. Jednog dana, jedna klijentkinja je zaboravila torbu u salonu. Spremila sam je u kutiju za izgubljene stvari, ali prošle su dvije sedmice, a ona se nije vratila.
Moja šefica me upitala: ‘Hoćeš li uzeti tu torbu?’ Znatiželjno sam je otvorila, ali unutra sam našla samo papirić s dvije riječi koje su me zbunile: ‘Za tebe.’
Iako nisam razumjela poruku, ponijela sam torbu kući. Kasnije sam otkopčala unutrašnji džep i bila šokirana kad sam pronašla 700 eura. Taj novac bio je pravi blagoslov i stigao je u trenutku kada mi je bio najpotrebniji.
Godinu dana kasnije, saznala sam istinu – žena koja je ostavila torbu nije bila slučajna klijentkinja. Ona je bila prijateljica moje šefice, koja je sve organizovala. Moja šefica je znala da se borim da izdržavam sebe i sina, ali i da sam preponosna da tražim pomoć. Na taj način mi je, anonimno, pružila podršku.
Njena ljubaznost mi je doslovno spasila život u najtežem periodu. Sada, osam godina kasnije, više ne radim u tom salonu, ali često se sjetim tog čina velikodušnosti. Na teškim danima, to me podsjeća da dobrota i dalje postoji u svijetu.”