Dominik je napisao zadatak “Život kao tkivo moje priče” jer ima Downov sindrom. Njegov zadatak objavila je Udruga za sindrom Down Zagreb, u koju Dominik redovito dolazi, a opisao je izazove s kojima se svakodnevno susreće.
Jedan od komentara ispod objave glasi: “Ovo je nešto prekrasno, a to bi trebala čitati i djeca u drugim školama.”
Dominikova domaća zadaća je sljedeća:
Imao sam jedan kromosom viška kad sam se rodio. To znači da imam Downov sindrom i malo se izdvajam od drugih. Neke stvari mi je teže raditi nego druge. U svom zadatku pod naslovom “Život kao tkivo moje priče”, Dominik je napisao: “Moram više raditi i trebam pomoć za neke stvari.”
Pomaže mi asistent i u školi i kod kuće. S njom učim i pišem zadaću. Ona mi olakšava teške stvari. Moja majka tvrdi da imam jako pamćenje i da se mogu puno toga sjetiti. Kako ne znam računati napamet, muči me matematika. Budući da se teško penjem stepenicama, gotovo nikad ne izlazim van tijekom velikih odmora. Iako znam odgovor, ponekad ne razumijem što me profesori pitaju jer govore brzo i često.
Nevia kaže da ih uvijek zamolim da to učine ponovno, ali ponekad ne učinim jer me je sram. Teško mi je igrati nogomet i košarku kad igramo pravu utakmicu, pa ne mogu biti zvijezda na tjelesnom. Ne mogu brzo prelaziti s jednog gola ili koša na drugi jer se sve događa tako brzo. Nastavio je opisivati svoj svakodnevni život dok su ostali u razredu usporavali igru kako bih ja zabio gol ili koš.
– Često posjećujem udrugu Down sindrom. Tamo sam upoznao neke druge “Daunjane”. “X” je jedan od njih. Ne može govoriti. Njemu je to puno veći izazov nego meni. Kažem majci kad želim jesti, a “X” to ne može reći. Zbog toga ne ide u školu, što je loše jer škola pomaže ljudima da postanu pametni i tu se upoznaju prijatelji, smatra Dominik.
Još uvijek obožavam svoj Downov sindrom, unatoč trenucima kada mi zna biti teško. Ovakva sam rođena i oduvijek sam takva. Svoju zadaću za školu Dominik je zaključio: “Sretan sam što imam dobre ljude oko sebe, prijatelje, obitelj i asistenta.”