Lazareva subota je blagdan koji slavimo u čast Isusa Krista i trenutka kada je uskrisio Lazara iz groba. Vrbica je uvijek subotom, dan uoči blagdana Cvjetnice, koji je tjedan dana prije Uskrsa. Na Lazarevu subotu običaj je nošenja vrbovih grančica i tako simbolično predstavlja svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, kada su ga dočekali štovatelji i sljedbenici.
Prema evanđeljima, događaj Lazarova uskrsnuća zbio se u Betaniji i uvod je u novo vjerovanje u uskrsnuće. Prema evanđeoskoj predaji, Krist je četiri dana nakon Lazareve smrti stigao u Bitaniju, oživio ga i podigao iz groba, pa je taj praznik poznat i kao Vaskrsenje Lazara Četverodnevnog.
U kršćanstvu taj blagdan ima značenje pobjede života nad smrću, a na službama se toga dana spominje Kristovo dragovoljno stradanje i Lazarevo uskrsnuće kao jamstvo za uskrsnuće svih vjernika.
Lazarovo uskrsnuće razljutilo je velike svećenike i, prema evanđeoskoj tradiciji, bilo je neposredni povod za odluku judejske skupštine da pogubi Spasitelja. Prema predaji, Lazar je kao ciparski nadbiskup živio još 30 godina nakon uskrsnuća, propovijedajući kršćanstvo. Istodobno, pravoslavni vjernici slave i Vrbicu, koja prema crkvenom kanonu počinje bdijenjem navečer Cvjetnice, svečanim Kristovim ulaskom u Svetu zemlju.
Za pravoslavce Vrbica je praznik dječje radosti, jer je, prema Jevanđelju, Hristos, idući u Jerusalim, rekao:
„Pustite djecu neka dolaze k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko“.
Na taj praznik vrbove grančice se unose u pravoslavne crkve i ostaju do nedjeljne liturgije, na Cveti, kada se obavlja obred blagosiljanja vrbe.
Majke svoju djecu svečano oblače, kupuju im zvončiće vezane za trobojnicu i stavljaju im ih oko vrata, a vjenčiće od vrbe na glavu i nose u crkvu. Mlade vrbove grančice nose se kući i stavljaju pored ikone i kandila.
Vrbove grančice, koje se potom dijele narodu, simboliziraju palmine grančice kojima su kršćani pozdravljali Spasitelja pri ulasku u Jeruzalem.