Beograđanka je htjela platiti dopunu telefona na kiosku u centru grada, ali radnica to nije htjela učiniti i poslala ju je na kiosk preko puta.
Prvo sam morao platiti kredit jer sam morao brzo na posao. Čekam svoj red na kiosku gdje uvijek točim po kiši. Kad dođem na red i spomenem da mi treba dopuna, posegnem u novčanik i obavijestim radnicu da nema. S obzirom da sam ga platio samo nekoliko dana prije, bio sam zbunjen zašto ga nema. Beograđanka dodaje: “Odmahnula je glavom i rekla da se kod njih to nikad nije dogodilo i da odem do njezine kolegice preko puta.”
Otišao sam na mjesto na koje me je uputila i raspitao se imaju li dopune jer sam se bojao da sustav možda trenutno ne radi. Radnica vrlo pristojno odgovara da hoće i traži moj broj telefona. Kažem ljubaznoj ženi da me njezina kolegica tamo poslala i da nemaju punjenja pa da nastavimo razgovor.
Tvrdi da je upravo u tom trenutku primijetila promjenu na svom licu.
“Ne mogu vjerovati; je li moguće da je toliko mrzi što mora raditi?! Ako joj mrzi da plaća dodatak, zašto onda sjedi tamo osam sati?” Ne mogu vjerovati što čujem dok žena govori. Zaposlenik koji je za to plaćen prezire što mora platiti Busplus i dopunu. Osim toga, ova radnica tvrdi da je u posljednje vrijeme često izjavljivala da ga uopće nema, ali ovaj bezobrazluk ova radnica ne može razumjeti.
Sve to radi bez poteškoća, ali smatra da je to nepravedno zbog ljudi s kojima komunicira. Kad sam sve ovo čuo, bio sam zapanjen. Iako su svi jednako plaćeni, jasno je da nisu svi isti i da ovdje ne mare za poštovanje kupca.