Polazim od stava da sve počinje s brakom, jer savremeni brak je ugrožen sebičnošću, gordošću i nedostatkom dijeljenja. Egoizam se podstiče u savremenoj civilizaciji.
Konačni cilj roditeljstva je osposobiti djecu da žive samostalno, bez nas. Trebali bismo biti u mogućnosti da nedjeljom odemo kod njih na ručak, umjesto da stalno oni dolaze kod nas.
Od rođenja do četvrte godine, najvažnije je da roditelji pomognu djeci da usvoje higijenske navike, raspored spavanja, prehrambene navike itd. Na tom polju roditelji često griješe.
Hrana Djeca imaju prirodnu fiziološku potrebu za hranom kad su gladna. Međutim, roditelji, bake i deke često pogrešno vjeruju da čine dobro djeci uslovljavajući ih “ako – onda” principom. Na primjer, “ako pojedeš ovo, dobit ćeš ono”. To je velika greška. U toj fazi djetinjstva, djeca brzo uče. Nakon samo sedam dana, to može rezultirati bumerang efektom: “Hoću – ako”. Pojest ću ako mi daš, pojest ću ako mi dozvoliš. Još jedna važna stvar je da nikada, ali stvarno nikada, ne pitate djecu što žele jesti. Do punoljetstva, vi ste odgovorni za osiguravanje hrane koja će razviti njihove potencijale. To je vaša uloga. Ako to ne prepoznate na vrijeme, stvarate veliki problem. Djeca su prisiljena na razne rituale samo da bi otvorila usta i jela, kao što im pokazujete crtane filmove ili avione.
Spontanost je ono što mnogima nedostaje. To je izvor radosti. Moderni čovjek nije spontan, već je programiran. Žurimo, nesigurni smo i težimo autentičnosti, posebno mladi roditelji s prvim djetetom. Kad se pojavi prva temperatura, roditelji to doživljavaju kao tragediju.
Dobar autoritet ne guši dječju slobodu. Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Međutim, autoritet se ne stiče rođenjem, već se osvaja vlastitim primjerom. Ako dajete djeci mogućnost da biraju što će jesti, zapadate u zonu konflikta iz koje ne možete izaći. Ako pitate djecu što žele jesti, najčešće će tražiti ono što im ne možete dati.
Savremeni brak je suočen s brojnim izazovima koji proizlaze iz sebičnosti, gordosti i nedostatka spremnosti za dijeljenje. Istovremeno, savremena civilizacija promoviše egoizam, što dodatno ugrožava instituciju braka.
Konačni cilj roditeljstva je osposobiti djecu da žive nezavisno od nas. Trebali bismo biti u mogućnosti otići nedjeljom kod njih na ručak, umjesto da oni uvijek dolaze kod nas. To je znak da smo uspješno izgradili neovisnost kod naše djece.
Od trenutka rođenja pa do oko četvrte godine, ključni zadatak roditelja je pomoći djetetu da usvoji higijenske navike, rutinu spavanja, prehranu i slično. Međutim, često pravimo greške u tom području.
Na primjer, kada dijete počinje jesti krutu hranu, roditelji i bake i deke često koriste pogrešne metode motivacije. Postavljaju uvjete poput “ako pojedeš ovo, dobit ćeš ono”. To je velika greška. U tom razdoblju djeca brzo uče i nakon samo sedam dana počinjete dobivati bumerang efekt: “hoću – ako”. Dijete postaje uvjetovano, zahtijeva da mu se ispune određeni uvjeti kako bi jelo. Još jedna važna stvar je nikada, ali baš nikada, ne pitati djecu što žele jesti. Do punoljetnosti, naša je odgovornost osigurati da djeca dobiju hranu koja će im pomoći u njihovom zdravom razvoju. Ako to ne prepoznamo na vrijeme, stvaramo veliki problem. Ponekad primoravamo djecu na hranu kroz razne rituale – puštamo im crtiće, pokazujemo avione, samo da bismo ih natjerali da otvore usta i jedu.
Spontanost je ono što mnogima nedostaje. Ona nosi radost. Međutim, suvremeni čovjek nije spontan, već programiran. Žurimo, osjećamo nesigurnost i težimo autentičnosti, posebno mladi roditelji s prvom djecom. Kad se pojavi prva temperatura, roditelji to doživljavaju kao tragediju.
Dobar autoritet ne guši dječju slobodu. Zdrav autoritet pomaže djeci da dišu. Međutim, autoritet se ne stiče rođenjem, već se osvaja vlastitim primjerom. Ako dajete djeci mogućnost da biraju što će jesti, zapadate u zonu konflikta iz koje ne možete izaći. Ako pitate djecu što žele jesti, najčešće će tražiti ono što im ne možete dati.