Poruka majke djevojčice ubijene u masakru u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, upućena roditeljima dječaka ubice (13), prenesena je u potpunosti na društvenim mrežama.
“Roditeljima neliječenog dječaka,
…ako ikada budete tražili i osjetili potrebu da kažete: “Molim vas, oprostite, nismo znali bolje i veoma nam je žao…”
Shvatite da više ne vjerujemo u pravdu na ovom svijetu, ali se trudimo da i dalje vjerujemo u ljudskost i istinu. Sigurno vam je poznato da je naše odjeljenje VII/2 bilo izuzetno, ne zato što su u njemu bili odlični učenici, već zato što su to bila dobra djeca koja su bila prijatelji jedni drugima. Odlazili su u školu s osmijehom i vraćali se zadovoljni.
Sjećate li se kako su naša djeca zajedno išla na jezički kamp u Francusku? Dobijali smo video snimke na kojima pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i odlaze na izlete… Znate da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć. Kako ne biste znali, kada ste s puno zahvalnosti zvali razrednog starješinu i zahvaljivali mu što su vašeg sina tako lijepo prihvatili drugari u novom odjeljenju u koje ste ga prebacili. Sva djeca su se osjećala sjajno, ali bilo im je čudno što jedno dijete svih sedam dana spava na fotelji umjesto u krevetu, iako je imalo cijelu dvokrevetnu sobu na raspolaganju?! Jeste li svjesni da je tom djetetu trebala pomoć i od vas roditelja i od stručnih lica? Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i neobjašnjiva da se svakodnevno borimo za dah. Misli koje će nas pratiti cijeli život su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga učili koristiti oružje i razvijali u njemu takve jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi vodili našu djecu na časove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezamislivoj tragediji koja se dogodila 3. maja 2023. godine, sada se morate suočiti s tim i shvatiti da se suočavamo s tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmjere. Javno mnjenje traži neki smisao i razlog kako bi se ovaj zločin na neki način objasnio i razumio. Razumijem da je vršnjačko nasilje ključna tema današnjeg doba i da mu treba posvetiti najveću pažnju i brigu kako bi se zaustavilo. Međutim, u ovoj tragediji vršnjačko nasilje se nije dogodilo, niti bi trebalo da se ponovno sakrivamo iza laži. Ispričavam se, dogodilo se na najpogubniji mogući način, ali je vaše dijete bilo odgovorno za ovaj zločin prema našoj djeci.
Da li shvaćate da preživjeli i ranjeni dobijaju prijetnje iz cijelog svijeta jer “neko će završiti ono što je započeto”, u bolesnom uvjerenju da se na taj način zadovoljava pravda za “maltretiranog” dječaka?
Vi dobro znate da su djeca iz razreda VII/2 naivno prihvatila vašeg sina, pružila mu ruku prijateljstva, i to je sve što su njihova zlatna srca mogla učiniti… Sve ostalo bilo je u vašoj odgovornosti i odgovornosti stručnih službi koje su morale zadržati objektivnost čak i kada se ispolji slabost roditelja.
- vijek nažalost nosi nedostatak srama… Ne bi trebalo da bude sramota tražiti svu stručnu pomoć koja je danas dostupna. Kada vas ponovno budu pitali, razmislite da li ćete ponoviti: “Nisam kriv” ili ćete barem reći: “Pogriješili smo, nismo znali bolje…” Možda tada niste znali, ali sada je bolna istina pred nama i trebali biste biti sposobni da uradite bolje… barem da kažete: “Oprostite, veoma nam je žao, vaša djeca nisu kriva ni za šta!”
Ovo nije samo lična tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na putu da postanu sjajni ljudi i koja su trebala biti oslonac ovom društvu.
Još uvijek se molimo za spas vaših duša, ali bez priznanja, nema ni kajanja.”