Marija Vasilić izrazila je svoje mišljenje da je radnu školsku godinu trebalo završiti 3. svibnja jer je sve ostalo, prema njenim riječima, nemoralno i neetički. Istaknula je važnost da djeca budu zajedno, ali ne na istom mjestu gdje se dogodila tragedija. Smatra da škola na Vračaru više ne može biti mjesto za nastavu, već bi to mjesto trebalo biti pretvoreno u spomen park ili muzej.
Vasilić je naglasila da trenutno nema osobe koja se može osjećati dobro nakon tragedije te da djeca i roditelji trebaju pomoć. Kritizirala je brzoplete odluke koje su dovela do situacije u kojoj roditelji moraju braniti svoju djecu umjesto da se bore za njih. Navodi da roditelji nikada nisu dobili odluku o povratku djece u školu, ali su se složili da je radna školska godina trebala završiti 3. svibnja. Postoje različiti nivoi traume među djecom, te je potrebno pristupiti individualno i ne zanemarivati što se dogodilo. Vasilić naglašava da djeca ne žele vratiti u istu školu i da trenutno nije vrijeme za učenje dok nastavnici plaču pred razredom. Predlaže da se pronađe drugi prostor u kojem bi djeca zajedno s nastavnicima provodila vrijeme kroz druge aktivnosti.
Što se tiče budućnosti, Vasilić smatra da se od rujna treba krenuti s drugim pristupom obrazovanju jer djeca ne mogu nastaviti na isti način. Smatra neprihvatljivim nastaviti s ocjenjivanjem kako bi imali mogućnost odabira srednje škole. Renovacija škole prema njenom mišljenju nije opcija jer je ovo nešto što se nikada nije dogodilo i ne smije se zaboraviti kako se ne bi ponovilo. Vasilić naglašava da se ne može pretvarati da se ništa nije dogodilo jer je ovo bila najveća tragedija na svijetu, te ističe nedostatak prilike da se roditelji dogovore o svojim željama i potrebama.