HRVATSKA danas obilježava Dan javnosti borbe protiv divljaštva u znak sjećanja na tri dame ubijene i jednu istinski povrijeđenu u malom sudu Građanskog suda u Zagrebu tokom postupka rastave 1999. godine.
Zapostavljeni prekršaj dogodio se 22. septembra 1999. godine u malom sudu, gdje je Mato Oraškić prije konsultacija u slučaju razdvajanja ubio sutkinju Ljiljanu Hvalec, pravnu savjetnicu Hajru Prohić i njegovu bitnu drugu Gordanu Oraškić, a istinski je povrijedio zapisničarku Stanku Cvetković.
Oraškić, inače policajac iz novozagrebačke PU koji je suspendovan zbog sumnje da će zapaliti dom gospođe, postao je glavna osoba u Hrvatskoj koja je osuđena na kaznu od 40 godina zatvora.
“Pucao me je u leđa i glavu”
Rano tog dana, 22. septembra 1999., oko 9:30, došao je opremljen oružjem u Kraljevsku rezidenciju Equity. Konsultacije su trajale od 9.45 do 10.00 sati, a kada ga je sudija Hvalec završio, Oraškić je izvadio oružje i pucao po sudu, u kojem nakon te užasne prilike ni u jednom trenutku nije održana konferencija.
Stanka Cvetković je bila glavni pobednik klanja. Nakon toga je za Večernji list dočarala strašnu priliku.
“U trenutku kada je sutkinja Ljiljana Hvalec uputila ‘done’ na zapisnik prema finišu slučaja razdvajanja, čula sam je kako viče od šoka. Okrenula sam se prema gore i vidjela vatreno oružje u njegovom zahvatu. On ga je ponovio i počeo pucati. Prebrojao sam osam hitaca, verovao sam da će mu oružje biti bačeno, da neće pucati u mene. Međutim, on je u tom trenutku krenuo ka meni. Ispalio mi je puž u leđa i glavu”, rekao je Cvetković.
Nakon pucnjave, Oraškić je laganim korakom otišao, kao da se ništa nije dogodilo, i prvo otišao u blizinu klozeta da spere tragove crnog praha sa ruku. Tada je, u tom trenutku, iskoristivši grupu koja se pojavila, napustio gradsku vijećnicu.
Pokušao je da pobjegne preko granice, imao je policijsku uniformu na prednjem sjedištu
U svom Pasatu je krenuo prema prelazu Bregana, gdje je zarobljen oko 13.00 sati. U trenutku kada je zaustavljen, na prednjem sjedištu je imao policijsku uniformu koja bi trebala služiti kao maska, piše Večernji list.
Na liniji je rekao da je policajac i da ide u Brežice na sahranu, a potom na posao. Ipak, nisu mu vjerovali. Nakon klanja, njegova fotografija je otpremljena sa svih policijskih straža u zemlji. Linijski policajci su savjetovali Oraškiću da pobjegne iz vozila i dođe u prostorije Uprave, gdje je i zarobljen.
Prekrivajući se ušima, radije bi da nije čuo odluku
U potjeri za vozilom pronađeno je vatreno oružje, pravni dokumenti i gotovo 90.000 njemačkih otisaka i 180.000 kuna. Sve je govorilo da je Oraškić mukotrpno organizirao nedjelo i bijeg.
Tokom preliminarnog postupka, tražio je isključenja iz sudskih odbora, neprestano vrijeđao sudiju i rođake njegovih stradalih, dajući im do znanja da su smeće, a kolumniste nazivao glodarima. Nije mogao glatko da sasluša artikulisanu odluku. U jednom trenutku se sagnuo i pokrio ušima, ne želeći da obraća pažnju na odluku.
Dijete ubijenog sudije: Poljubila me je prije škole i tu sam je vidio jednom za svagda…
Dino Hvalec, dijete ubijene sutkinje Ljiljane Hvalec, prošle godine je učestvovao u javnoj medijskoj misiji “Treba zaustaviti divljaštvo prema damama i zloću u porodici – nema dobrog razloga za brutalnost”.
Javna pažnja
Riječ je o poduhvatu Službe rada, okvira beneficija, porodične i socijalne strategije unutar sistema izvođenja Funkcionalnog programa „Održivi HR za period 2014-2020.“, koji je podržan nagradama Evropskog socijalnog dobra.
Primarni cilj misije “#empathijasada – Za širu javnost bez brutalnosti” je da izoštri širu populaciju o štetnosti i neprikladnosti zloće prema damama i divljaštvu u porodici, značaju suzbijanja brutalnosti, posvećenosti prijavljivanju zloće i unapređenje besplatne 24-časovne telefonske linije 116 006 kao odlika okvira predviđanja brutalnosti i sigurnosti dotične osobe.
„Šetao sam sa majkom. Ranije smo disali. Često smo odlazili u rekreaciju i igrali se.
Sećam se finih gozbi koje je kuvala, ali i zabave u kuhinji.
“Stalno nas je vodila na neko mjesto”
Majka je obožavala sport, svaka od teretana u džungli bila je naša. Uglavnom nas je vodila na neko mjesto – skijanje i ljetne izlete. Osnažila je našu maštu, znala je da se našali, ali kada je to bilo potrebno, stalno nam je bila pomoć.
Sjećam se da me je poljubila prije škole i otišla u vrtić sa mojim bratom i sestrom. Tada sam zadnji put vidio mamu. Imao sam devet godina kada mi je ubijena mama, a brat Vito pet godina”, kaže Dino Hvalec izuzetak.