Toma je uvijek bio elegantan, imao je nekoliko odijela i košulja i uvijek je nosio kravatu. Ali volio je i popiti. Često je išao na kocku s tim mangupima na Dorćol. Bila je tu i Lepa Lukić i svi ti mladi pjevači, te kockice su se bacale. Znao je neki dan doći na ručak bez kvinta i reći: “Pope, daj da platim jedan grašak s kobasicama” (smijeh). Bio je boem i veliki playboy, imao je toliko snage da je to bilo fascinantno… Zarađivalo se jako puno jer se glazba puštala po narudžbi, a pjesme su se plaćale. Sve su to bile starogradske pjesme, a znao je ubaciti i neke svoje autorske pjesme koje smo prije toga naučili svirati. I publika bi ih odmah prihvatila, bilo je nevjerojatno. Ljudi su sjedili za stolovima, naručivali večere, svaku večer je bila gužva, posebno petkom i subotom. Reakcije publike bile su odlične, a neke smo pjesme tijekom večeri znali izvesti i po četiri-pet puta. Jedan bi nešto naredio, a drugi nešto kontrirao i uvijek je tako bilo pa je bilo malo dosadno par puta puštati istu pjesmu. Ali bila je to velika zarada, pogotovo za mene kao mladog glazbenika. Bila je to škola koja mi je donijela sigurnost, iskustvo i rutinu – istaknuo je Asanović i dodao: – Kao i u svakom poslu, morate imati prakse.
Klavijaturist je naveo i detalj u navikama Tome Zdravkovića koji je odredio njegov životni stil.
– Imao je naviku o kojoj se premalo zna, nikad nije išao spavati prije pet-šest ujutro. Taj ga je noćni život kasnije na neki način ubio.
– Velika zarada svake večeri skupljala se u kofer za violinu koji bi stajao na klaviru i bio nakrcan tadašnjim dinarima – kaže Asanović i dodaje:
– Novac je bio nevjerojatan, mogli smo kupiti novi auto za jedan vikend igranja. No, dosta je novca nestalo i preseljenjem tvrtke na drugu lokaciju, iako je Zdravković kasnije spominjao da se malo riješio kockica. Poneku večer uspio je doći i Šaban Šaulić, koji je već bio velika zvijezda, a nekoliko pjesama s Tomom je otpjevala i Lepa Lukić. To je bila njegova tvrtka, pop glazba u nastajanju.