Kada sam najavio svoje vjenčanje, roditelji su mi kupili stan, dok je mom bratu za svadbu pripao samo set tanjira. Iako su mogli barem malo da pomognu njemu, odlučili su da ne pruže nikakvu podršku. On je to prihvatio, ali mene je jako povrijedilo, posebno zato što sam se uvijek najviše brinuo o njemu.
Nisam mogao pomoći finansijski, ali s obzirom na to da je vrijednost stana značajno porasla u četiri godine, odlučio sam da ga prodam i da ravnomjerno podijelim novac s bratom kako bismo zajedno kupili nešto novo. Roditelji su se naljutili zbog toga i godinama nisu pričali sa mnom.
Što se tiče moje prve žene, s njom sam se razveo na vlastitu inicijativu, a sreća što nismo imali djece. Danas živimo u istoj zgradi s bratom i odlično se slažemo. Ponovo sam se oženio i djeca nam rastu zajedno, što me ispunjava. Ponekad pomislim da sam se spasio od bijede koju je ona predstavljala.
Smatram da je mislila da je u redu da jedno dijete dobije sve, a drugo ništa, što sada primjenjuje i na svoju djecu. Prava bijeda u glavi!