Zašto je nebo plavo, a zalazak sunca crven

To je jedno od prvih pitanja koje djeca postave, a odrasli često ne znaju odgovor. Nebo nije plavo zato što odražava more, niti zato što je zrak obojen. Plava boja nastaje u samoj atmosferi, u susretu sunčeve svjetlosti i sitnih molekula zraka. Isti proces objašnjava i zašto je nebo pri horizontu bljeđe, zašto je zalazak sunca crven i zašto je nebo na Marsu potpuno drugačije.

Bijela svjetlost nije bijela

Sunčeva svjetlost nam izgleda bijelo, ali je zapravo mješavina svih boja duge. Svjetlost putuje kao talas, a svaka boja ima svoju talasnu dužinu. Ljubičasta i plava imaju najkraće talase, otprilike oko 400 nanometara, a crvena najduže, oko 700 nanometara. Nanometar je milioniti dio milimetra. Kad sve te boje zajedno uđu u oko, mozak ih vidi kao bijelu svjetlost. Da se svjetlost zaista sastoji od boja, vidi se kod duge ili kad bijeli zrak prođe kroz staklenu prizmu.

Raspršenje na molekulama zraka

Zrak se uglavnom sastoji od molekula azota i kiseonika. One su mnogo manje od talasne dužine vidljive svjetlosti. Kad svjetlost naiđe na tako sitne čestice, dio nje se rasprši na sve strane. Ključno je da se sve boje ne raspršuju jednako. Što je talas kraći, raspršenje je jače, i to vrlo strmo: jačina raspršenja raste s četvrtim stepenom kraćeg talasa. Prema računu iz fizičkog priručnika Univerziteta Kalifornije u Riversideu, svjetlost talasne dužine 400 nanometara rasprši se otprilike deset puta jače od crvene na 700 nanometara. Pojava se zove Rayleighovo raspršenje, po britanskom fizičaru lordu Rayleighu, koji ju je matematički opisao sedamdesetih godina 19. vijeka. Ranije je irski naučnik John Tyndall eksperimentima pokazao kako sitne čestice raspršuju plavu svjetlost. Rezultat je da plava svjetlost iz sunčevog snopa skrene na sve strane i stigne do nas iz svakog dijela neba. Gdje god pogledamo, osim direktno u Sunce, vidimo tu raspršenu plavu svjetlost. Dugo se raspravljalo da li plavetnilo stvaraju same molekule zraka ili sitna prašina. Pitanje je razriješio Albert Einstein proračunom iz 1911. godine: za plavo nebo dovoljne su same molekule.

Zašto nebo nije ljubičasto

Ako se ljubičasta raspršuje još jače od plave, logično pitanje je zašto nebo nije ljubičasto. Američka meteorološka služba (NWS) i fizički priručnik iz Riversidea navode nekoliko razloga koji djeluju zajedno:
  • Sunce u ljubičastom dijelu spektra zrači manje energije nego u plavom.
  • Dio ljubičaste svjetlosti apsorbuje se visoko u atmosferi.
  • Ljudsko oko je mnogo osjetljivije na plavu nego na ljubičastu boju.
Kad se sve to sabere, nebo vidimo kao plavo. Priručnik dodaje zanimljivost: da u spektru uopšte nema ljubičaste, nebo bi izgledalo plavo s blagim zelenkastim tonom.

Zašto je bljeđe pri horizontu

Pogledajte nebo iznad glave pa ga uporedite s nebom blizu horizonta. Gore je plavo dublje, a dolje bljeđe, gotovo bijelo. NASA objašnjava da svjetlost koja nam stiže s horizonta prolazi kroz mnogo više zraka. Plava svjetlost se na tom putu rasprši više puta, pa se boje izmiješaju i daju bjelkast ton. U visokim planinama, gdje je zrak rjeđi, nebo iznad glave može biti vrlo tamnoplavo. U svemiru, gdje gotovo nema molekula, nebo je crno i usred dana.

Zašto je zalazak sunca crven

Kad je Sunce nisko, njegova svjetlost do nas putuje dužim putem kroz atmosferu nego u podne. Na tom putu se plava i ljubičasta rasprše i skrenu u stranu, pa do oka uglavnom stižu narandžasta i crvena svjetlost. Prašina, dim, zagađenje i druge čestice u zraku mogu pojačati taj efekat. NWS navodi da su nakon velikih vulkanskih erupcija, kad u atmosferu dospije mnogo sitnih čestica, zalasci i izlasci sunca posebno intenzivnih boja. Fizički priručnik iz Riversidea navodi da je pri potpuno čistom zraku zalazak sunca prije žut nego crven. Zagađen zrak daje crvenije zalaske, a nad morem zalazak može biti izrazito narandžast zbog sitnih čestica soli u zraku. Zato nijedan zalazak nije isti kao prethodni: boja zavisi od toga šta se tog dana nalazi u zraku između nas i Sunca.

Zašto su oblaci bijeli

Oblaci su sačinjeni od kapljica vode i kristala leda, koji su mnogo veći od talasne dužine svjetlosti. Za tako velike čestice ne važi Rayleighovo pravilo: one raspršuju sve boje otprilike jednako. Kad se sve boje rasprše podjednako, rezultat je bijela. Zato su oblaci bijeli, a gusta izmaglica sivkastobijela. Kad je oblak dovoljno debeo da kroz njega prođe malo svjetlosti, odozdo izgleda sivo ili tamno.

Nebo kroz polarizovane naočare

Raspršena svjetlost s neba ima još jedno svojstvo koje golim okom ne primjećujemo: djelimično je polarizovana, odnosno njeni talasi titraju pretežno u jednom smjeru. To se lako provjeri polarizacionim filterom ili polarizovanim sunčanim naočarama. Kroz takve naočare nebo izgleda tamnije i dublje plavo, a kad okrećete glavu, mijenja se koliko je koji dio neba zatamnjen. Fotografi zato koriste polarizacione filtere kad žele naglasiti plavetnilo neba i bjelinu oblaka.

Na Marsu je obrnuto

Mars ima vrlo rijetku atmosferu, uglavnom od ugljen-dioksida, punu fine prašine. Tamo je dnevno nebo narandžasto ili crvenkasto, a zalazak sunca plavičast. NASA objašnjava da marsovska prašina raspršuje plavu svjetlost naprijed, prema posmatraču, mnogo uspješnije od crvene, pa se oko Sunca na zalasku stvara plavi oreol. Rover Curiosity snimio je takav zalazak u krateru Gale u aprilu 2015. godine. NASA naglašava da plavi ton ne stvaraju oblaci vodenog leda, nego sama prašina, iako ni danas nisu razjašnjeni svi detalji tog procesa. Isto nebo, ista fizika, samo drugačiji sastojci atmosfere.

Izvori

Naslovna fotografija: Studio 7042 / StockSnap (CC0)

Komentiraj