Imao je staru majku koju je veoma poštovao. Jednog dana, tokom večere, njegova supruga je iznenada ustala od stola i povukla se u svoju sobu bez objašnjenja. Majka mu zabrinuto reče:
„Sine, provjeri je li sve u redu s njom. Možda se ne osjeća dobro. Nemoj da zaspi gladna. Pazi na svoju suprugu.“
Zabrinut, otišao je za njom i tiho upitao:
„Ljubavi, jesi li dobro? Zašto ne jedeš s nama?“
Ona mu je hladno odgovorila:
„Ne mogu jesti kada vidim prljave ruke tvoje majke.“
Njegova majka imala je naborane ruke, obilježene godinama teškog rada i žrtvovanja da bi ga podigla. Te ruke, pune ljubavi i odricanja, zasmetale su njegovoj supruzi.
Zatečen, upitao je:
„Šta predlažeš?“
Ona odgovori:
„Mislim da bi bilo najbolje da je smjestiš u starački dom.“
Duboko razočaran, on je rekao:
„U redu, ljubavi. Sutra ćemo to riješiti. Samo da si mi ti dobro. Ali prije toga, idemo na ručak kod tvojih roditelja. Povest ćemo i moju majku.“
Sutradan su svi zajedno otišli kod njenih roditelja. Međutim, njegova majka nije sjedila za stolom sa ostalima. Ostala je sama u drugoj sobi. On se šapatom obratio supruzi:
„Zašto moja majka nije s nama za stolom?“
Ona mu je tiho odgovorila:
„Rekla sam joj da jede sama.“
Tokom ručka, punac je započeo razgovor:
„Zete, znaš da nam je kćerka jedinica i da joj želimo svu sreću. Smatramo da zaslužuje da živi samo s tobom u kući. Očekujemo da pronađeš rješenje za svoju majku.“
On smireno odgovori:
„Razumijem i već sam obećao supruzi da ćemo to riješiti. Ne brinite.“
Ručak je bio poslužen, svi su počeli jesti, osim njega. Primijetivši to, punac ga upita:
„Zete, zašto ne jedeš?“
On mirno, ali odlučno odgovori:
„Ne mogu. Kada vidim vaše ruke, ne jede mi se. One su prljave, baš kao i vaša srca.“
Njegova supruga ostala je zapanjena, shvativši dubinu njegovih riječi.